Bojna polja ječma

U ratu, lovu i ljubavi – za jedan užitak tisuću boli. U ratu se traži pamet starca, snaga mladića i hrabrost budale. Od rata brzo dođe šteta, a kasno korist; jednoga obogati, a stotinu osiromaši; lako se započinje, teško vodi, a sporo završava. Pješice se u rat ne ide, a neprijatelj neće čekati dok ti sjedneš na konja. Što u ratu ne odnese neprijatelj, odnijet će prijatelj. U ratu se ne guraj naprijed i ne zaostaji straga. Tko želi imati rat neka se oženi, pa ne mora daleko putovati.

Eto, sve sami prepametni savjeti i premudre pošalice, samo kakve to veze ima s pivom, i ima li uopće, i bi li vam na spomen „pivskog rata“ na pamet palo išta teže od šakanja pivopija ojunačenih maliganima? I što biste rekli na ovu priču, koja počinje 1293. godine, u slobodnom carskom gradu Dortmundu, koji tada dobiva listinu o pravu kuhanja piva. U kasnom srednjem vijeku počinje izvoz dragocjene tekućine u susjedni Münster i u Bielefeld, gdje su vlastitu proizvodnju štitili pozivom pivopija na bojkot importa, a kako to nije pomoglo, angažirani su strijelci, koji su pravili rupe u drvenim bačvama, pa je pivske transporte morala pratiti vojska.

Poskupljenje piva siguran je znak dolaska teških vremena, ili čak rata, vjeruje se u Bavarskoj, gdje je zlogukost podizanja cijene potvrđena na zoran način. 1866. godine, u jeku priprema za rat s Pruskom, poskupjelo je pivo, što je posljedovalo teškim uličnim neredima, a ponovilo se to i na samom prijelazu stoljeća, kada je još jednom državna blagajna popunjavana zakidanjem pivopija. Slijed je nastavljen početkom 1910., kada Slobodna Bavarska država zakonom uvodi trošarinu na slad, što pivovare ugrađuju u cijenu svoga proizvoda, i litreni vrč piva poskupljuju za dva pfenniga. U Donjoj Bavarskoj reagiraju protestima, koje je slijedio bojkot, što je kulminirao paljenjem krčmi u više donjobavarskih mjesta. Eksplodiralo je u Dorfenu, gdje su 5. lipnja vatrogasci imali posla cijeli dan, na kraju kojega je mjesna pivovara cijenu piva vratila na 24 pfenniga po vrču. Posljednjih šest godina, Dorfen je u povijesnom prikazu pivskog rata dobio prvorazrednu turističku atrakciju.

Ni pola stoljeća kasnije, 1954. godine, Bavarska je opet zaratila s pruskim pivarima, koji su u poratnim migracijama kao raseljena lica, došli s istoka, donijevši i svoj bogohulni običaj da ječmeni uvarak zaslađuju šećerom. Za Južne Nijemce, dosljedne svom dičnom Zakonu o čistoći, koji ne dopušta da se u pivo dodaje išta osim ječma, hmelja i kvasca, to je svetogrđe bilo vrijedno zametanja sudskog rata, koji je završio četiri godine kasnije njihovom pobjedom, i koji je još čitavo desetljeće bio predmet mnogih zadirkivanja. – Konačno su Bavarci, govorilo se tada, dobili rat po svojoj mjeri – pivski rat. I to još protiv Prusa!

Cijena je uzrok većine pivskih ratova, sve do najnovijeg, češkog, koji je objavila mala pivovara iz Hlučina u Opavskom kraju, prodajući politru za 6,40 kruna. Najžešći i najkrvaviji, svakako je onaj, koji su vodili mafijaši, boreći se za tržište piva u Chicagu u vrijeme prohibicije. Američki je velegrad podijeljen između klanova, od kojih je svaki imao i ilegalnu pivovaru. Prvi su potez povukla braća O' Donnels, kuhanjem kvalitetnijeg i jeftinijeg piva od suparnika, Torrio je odgovorio obaranjem cijene, a kišnog petka 7. rujna 1923. započeo je pivski rat u kojem su progovorile strojnice, i počele padati glave. U devet su godina otvorenog bijesnog rata uništeni bezbrojni salooni, a ključna figura sukoba bio je Frank McErlane, za koga tvrde da je ubio najmanje devet ljudi, jednu ženu i dva psa.

Manje drastični, ali ipak žestoki, sukobi oko piva, koje literatura bilježi kao ratove, vođeni su u svakom kutku globusa. Kao u Kanadi, gdje su nacionalni cehovski divovi Molson i Labatt isukali marketinške sablje, čije je ukrštanje izrodilo čitavu paletu novih pakovanja i sadržaja. U Brazilu, rat za to golemo tržište između Brahme i Antarctice iskoristio je treći, Kaiser. U istočnoj je Africi Ugandu i Tanzaniju snabdijevala kenijska pivovara, sve dok se nedavno na tom tržištu nisu sukobili irski Guinness i južnoafrički SAB. Thailand, Filipini, Hong Kong i Novi Zeland također imaju svoje ratove, no sve je to luk i voda prema interkontinentalnom ratu, koji traje gotovo čitavo stoljeće, i još mu se ne vidi kraja. Od 1872. godine pivo iz Čeških Budějovica izvozi se u Ameriku, gdje postiže veliku popularnost, što braću Bush iz Saint Louisa, poduzetnike njemačkog porijekla, potiče da ime Budweiser preuzmu za svoj proizvod, i da ga šest godina kasnije zaštite zakonom. 1891., tvorničku marku posuđuju koncernu Anheuser-Bush, a kada ga ovaj 1907. pokušava registrirati, reagiraju obje budjejovicke pivovare, pokrećući sudski spor. Četiri godine kasnije postignut je dogovor, po kojem Česi priznaju valjanost američke registracije, zadržavajući pravo korištenja imena Budweiser za svoje pivo, i sve druge proizvode istog zemljopisnog porijekla, u Americi i cijelom svijetu. Nakon prekida, zbog prohibicije, novi pokušaj registracije 1937. opet pokreće lavinu sukoba, pa se dvije godine kasnije sklapa novi ugovor, nepovoljan za Čehe. No, kako nijedan od sporazuma, koji vrijede do danas, nije dovoljno precizan, prije dvadesetak godina kreće novi val sudskih procesa, i oni traju još uvijek. Zahvaljujući uspjehu u njima, Budvar sve više osvaja tržište, posebno europsko, pa trenutno izvozi u 56 zemalja među kojima odnedavna i u Irsku, Finsku, Švicarsku, Grčku i Norvešku. Ustrajnost kojom američki gigant ratuje protiv neravnopravnog suparnika, pokazuje da mu je itekako stalo do pobjede u ovom sukobu. A kako je Anheuser-Bush, s godišnjom proizvodnjom od 117 milijuna hektolitara piva, nedokučivi svjetski rekorder, jasno je da mu ogorčena borba za mrvice služi tek da pokaže tko je gazda u tom poslu.