Bloomova šetnja Dublinom

Približio se krčmi Larryja O’Rourkea. Kroz podrumske rešetke čulo se slabašno previranje crnog piva. Kroz otvorena vrata sa šanka je na mahove dopirao miris đumbira, čajnog taloga biskvitne kaše. Dobar lokal, ipak: baš tamo gdje prestaje gradski promet. Na primjer, onaj M’Auleyjev tamo dolje: loš položaj.

Dakako, ako tramvajsku prugu provedu duž North Circulara od stočnog sajmišta do pristaništa, vrijednost bi mu munjevito porasla. Ćelava glava iznad prozorskog zaslona. Prepredeni stari čudak. Nema smisla njega obrađivati za oglas. Ipak on najbolje zna svoj posao. Eno ga, naravno, mog vrlog Larryja, naslonjena na sanduk šećera u košulji, promatra svoga pomoćnika s pregačom kako s krpom i vedrom pere pod. Simon Dedalus mu se ruga oponašajući ga, žmirkajući. Znate što ću vam reći? Što, gospodine O’Rourke? Znate što? Rusi, njih bi Japanci smazali za doručak. Zastani i reci koju riječ: možda o pogrebu. Šteta jadnog Dignama, gospodine O’Rourke. Skrećući u Dorset Street vedro je pozdravio kroz ulazna vrata:

- Dobar dan, gospodine O’Rourke.

- Dobar dan.

- Divno vrijeme, gospodine.

- Zaista je divno.

Odakle im novac? Dolaze kao riđokosi konobari iz grofovije Leitrim, ispiru prazne boce i ispijaju ostatke u podrumu. Zatim, gle čuda, odjednom im krene, kao Adamu Findlatersu ili Danu Tallonsu. Onda, ne zaboravi na konkurenciju. Opća žeđ. Bio bi težak zadatak proći Dublinom a ne proći pokraj nijedne krčme. Uštedjeti ga ne mogu. Možda od pijanaca. Popije tri, plati pet. Što ti je to, šiling tu, šiling tamo, kap po kap. Možda od narudžbi naveliko. Dijele dobit s gradskim trgovačkim putnicima. Uredi to sa šefom pa ćemo podijeliti, shvaćaš?

Koliko bi se toga, samo na pivu, moglo nakupiti mjesečno? Recimo, deset bačava. Recimo da dobije deset posto. O, više. Petnaest. 62 Prošao je pokraj državne škole Svetog Josipa. Vika balavaca. Prozori otvoreni. Svjež zrak pomaže pamćenju. Ili pjevušenje. Ahbcce deefge kaelemen opekve eresteuve duplove. Jesu li to dječaci? Da. Inishturk. Inshhark. Inishboffin. Bubaju zemljopis. Moj. Slicve Bloom

Zastao je pred Dlugaczevim izlogom zureći u vijence kobasica, bolonjskih, crnih i bijelih. Pedeset pomnoženo sa. Brojke su mu blijedjele u svijesti, neizračunane: Nezadovoljan, pustio ih je da blijede. Pogled mu je gutao sjajne lance s nadjevenim mljevenim mesom i spokojno je udisao mlak miris kuhane, začinjene svinjske krvi

(...)

Prolazeći ispod željezničkog nadvožnjaka izvukao je omotnicu, brzo je rasparao na komadiće i razasuo ih prema cesti. Komadići su odlepršali, potonuli u vlažni zrak: bijelo lepršanje, zatim su se svi slegli. Henry Flower. Ti bi na isti način mogao rasparati i ček od stotinu funti. Običan komad papira. Lord Iveagh je jednom u Irskoj banci 83 unovčio sedmeroznamenkasti ček od milijun funti. Iz toga se vidi kakav se novac može zaraditi na pivu. Ali drugi brat lorda Ardilauna mora četiri puta na dan promijeniti košulju, kažu. Na koži mu se kote uži i druga gamad. Milijun funti, čekaj malo. Dva penija pinta, četiri penija četvrt galona, osam penija galon piva, ne, Šiling i četiri penija galon piva. Dvadeset podijeljeno sa Šiling i četiri penija: otprilike petnaest. Da, točno. Petnaest milijuna bačava piva.

Zašto kažem bačava? Galona. Oko milijun bačava, svejedno.

Vlak koji je ulazio zaglušno mu je tutnjao iznad glave, vagon za vagonom. Bačve su mu se sudarale u glavi. Tromo se pivo bućkalo i pjenilo u njima. Čepovi su prsnuli i ogromna tamna poplava procurila je van, izlila se vijugajući blatnim tlom po cijeloj ravnici, lijeni zakovitlani vrtlog tekućine nosio je sa sobom širokolisne cvjetove pjene.

Odlomak iz romana Uliks, izdanje Otokar Keršovani Opatija 1991.

S engleskoga preveo Luko Paljetak

James Augustine Aloysius Joyce (Dublin, 2. veljače 1882. - Zürich, 13. siječnja 1941.), irski književnik, jedan od utemeljitelja modernog romana. Prve uspjehe postigao je zbirkom novela Dablinci iz 1914., u kojima prikazuje svakodnevicu i raznolika duševna stanja svojih junaka, kao i zanimljivim autobiografskim romanom Portret umjetnika u mladosti koji je čitalačkoj publici predstavljen 1916. Moglo bi se reći da je njegovo najpoznatije djelo Uliks objavljen 1922., vrhunac njegova stvaralačkog genija svakako predstavlja Finnegans Wake iz 1939. 

Izreka kaže kako je Bog izmislio whiskey da bi spriječio Irce da zavladaju svijetom. No i pored whiskeyja nitko ih nije uspio spriječiti da zavladaju svijetom književnosti. Najveći pisci proteklog stoljeća u svim žanrovima bijahu Irci: pjesnik Yeats, prozaik Joyce te dramatičar Beckett. Joyce je napisao jednu knjigu pjesama (Komorna glazba) te jednu dramu (Izgnanici), no besmrtnost mu je osigurala proza. Punih se osam godina Joyce natezao s izdavačima i urednicima oko objavljivanja svoje prve prozne knjige, zbirke pripovjedaka Dublinci. Dva puta je prerađivan slog knjige, a nekoliko puta urednici su ucjenjivali Joycea neka promijeni ili izbaci dio teksta.

Ipak, 1914. godine knjiga će napokon biti objavljena. Zbirka je to od petnaest pripovjedaka, pisanih u prilično realističnom stilu, o Dublinu i njegovim stanovnicima na prijelazu dvaju stoljeća. Posljednja priča u zbirci - Mrtvi (po kojoj će John Huston snimiti svoj posljednji film), zasigurno je jedna od najljepših priča u cjelokupnoj svjetskoj književnosti i najbolji dokaz da je Joyce već s prvim proznim djelom veliki svjetski pisac. U vrijeme publikacije Dublinaca Joyce već završava svoj kratki roman prepun autobiografskih elemenata: Portret umjetnika u mladosti. No ove dvije knjige samo su priprema za jedno od najvećih Joyceovih djela, njegov Uliks.

Šesnaesti dan lipnja, vrijeme radnje Uliksa, među Joyceovim je fanovima širom svijeta poznat kao Bloomsday, Bloomov dan. U cijelom svijetu, u Irskoj, a naročito u Dublinu, organiziraju se brojne manifestacije u čast Uliksa. Dublinci i turisti šetaju rutom Leopolda Blooma, jedu i piju u kavanama u koje je on zalazio šesnaestog dana lipnja 1904. godine. Naravno, Joyceovci širom svijeta organiziraju i javna čitanja Uliksa.

U svim djelima Jamesa Joycea nalazimo mnoge opise piva i ispijanja pjenušave tekućine, no u Uliksu ih je najviše. Vjeran svom irskom porijeklu, Joyce je osobno naročito volio irski dry stout, dakle tamno pivom s okusom prženog slada, čokolade i kave. I likovi njegovih romana i priča u vrčeve toče tamno pivo, i to ne bilo koje, nego, naravno, slavni dublinski Guinness. I piju ga u velikoj količini.

Izvor: Wikipedia