Bio jednom jedan Mathäser
Kad smo onomad, a bit će tomu uskoro četvrt stoljeća, krenuli posjećivati bavarsku prijestolnicu München radi najveće pivske fešte na svijetu, u prvo vrijeme nije nas zanimalo ništa što se nije događalo na licu mjesta, na Theresienwiese. No, par godina kasnije, shvatili smo da se i izvan Oktoberfesta u glavnom gradu dešavaju sjajne stvari i da ih je malo koje nemaju veze s pivom, te da su među njima fenomenalne i monumentalne tradicionalne pivnice s prizorima od kojih iskrenom zaljubljeniku u zlatni sok jednostavno zastaje dah. Na našu sreću, među prvim takvim mjestima koje smo otkrili bio je mamutski kompleks zgrada u Bayerstraße na kojem se kočio golemi natpis Mathäser Bierstadt. Bilo je dovoljno tamo tek kročiti nogom, pa da oduševljeno zaključimo da više nijedan dolazak u München neće proći bez posjeta ovom svetom mjestu... Ali, šipak.
Zašli smo u Mathäser još samo par puta, valjda ne više od dva, a kad smo htjeli i slijedeći put, čitav je kvart bio ograđen visokom tarabom oblijepljenom plakatima, što nam je zorno dalo do znanja da se tu pripremaju opsežni građevinski radovi. Već slijedeće godine mogli smo vidjeti preduboku rupčagu na dnu koje su užurbano grebali bageri i buldožeri, a nekoliko slijedećih godina nicali su po čitavoj golemoj površini gradilišta debeli betonski stupovi... Tako smo mi godinu za godinom, valjda čitavu jednu petoljetku, obilazili bauštelu i gledali kako raste monstrum-zdanje, sve nadajući se a će i novi objekt biti ispunjen pivom i biti posvećen onom po čemu je prethodnik ušao u povijest ne samo Münchena, Bavarske, Njemačke i Europe, nego i čitavog planeta - Mathäser Bierstadt bio je naime upisan u Guinnessovu knjigu rekorda kao najveća pivnica na svijetu s pet i pol tisuća sjedećih mjesta i s najvećom potrošnjom piva, od 52 tisuća litara na tjedan.
Računali smo naime da Nijemci sigurno ne mogu dopustiti da se potpuno zbriše s lica zemlje jedan nacionalni simbol, ponos takvih razmjera kakav je bio Mathäser... Doduše, pivnica je već u bukvalnom smislu zbrisana s lica zemlje, jer je fizički demolirana, ali smo mislili da će u čast takve relikvije izgraditi još veći i još stariji Mathäser, jer da se ne može nečega tako velikog i važnog samo tako odreći zemlja s 1300 pivovara, od kojih većinu vode obitelji čiji su ih preci osnivali stotinama godina ranije, koja se diči najstarijom pivovarom na svijetu, Weihenstephan iz 1044. godine, koja ima najstariji još uvijek važeći pivski zakon, Reinheitsgebot iz 1516. godine, koja ima najveću i najstariji pivsku feštu na planetu, Oktoberfest, koji se održava još od 1810. godine... Stoga smo se veoma neugodno iznenadili kada smo 2003. godine tu zatekli stakleno-čelično-betonskog moloha u kom je bila gomila kino dvorana, pa mnoštvo dućančića, butika, kafića, kina, seks shopova i opet kina. Doduše, kina nas ne iznenađuju, jer i prije je u Mathäseru uz pivnicu bio i „Kinocenter" ali kina je sada bilo u izobilju - ukupno četrnaest dvorana - dok je jedino što se od piva ovdje moglo naći bio mali flaširani Warsteiner u nekoj od pizzerija.
Kako je nastao Mathäser i zbog čega je postao velik i važan, kako je dospio u legendu i zašto je njegov odlazak u povijest nepopravljiva šteta, pokazat ćemo uz pomoć Wikipedije, knjige München und das Bier Astrid Assel i Christiana Hubera i kataloga izložbe Typisch München minhenskog Gradskog muzeja.
Na mjestu današnjeg Mathäsera, u gradskoj četvrti Ludwigsvorstadt, prva je točionica piva otvorena još 1690. godine. Pivar Georg Hartl, vlasnik točionice piva Zum Kleinen Löwengarten u tadašnjoj Landsberger Straße (danas Bayerstraße), izlicitirao je 1818. godine pivovaru Fuchsbräu, utemeljenu još u 15. stoljeću. Tijekom godina koje su slijedile Hartl je, što kupovinom, a što razmjenom, postao vlasnik mnogih čestica, koje su graničile s njegovim Löwengartenom. Tako je njegov posjed narastao na kompletnu površinu budućeg Mathäsera. Hartl planira na temeljima pivovare Fuchsbräu izgraditi novu pivovaru, a izvornu Fuchsbräu pivovaru u Schwabinger Gasse zatvoriti. Iste godine dobiva koncesiju za otvaranje Hartlischen Brauerei u arealu Löwengartena i počinje gradnju nove pivovarske zgrade. Prostor starog Löwengartena sada je služio kao točionica piva. Hartl je vodio posao sve do soje smrti 1825. godine, a potom su ga do 1829. godine vodili njegovi nasljednici. Od 1829. do 1832. godine Härtlische Brauhaus vodio je Max J. Boshart, a narednih dvanaest godina pivovara je bila u vlasništvu „pivskog grofa" Theobalda Graf von Buttler-Haimhausena i preimenovana u Buttler-Bräu. Buttlerovi nasljednici su od 1847. do 1855. godine pivovari dali u najam Antonu Köcku, a onda do 1857. Ludwigu Breyu. Godine 1858. pivovaru napokon kupuje Georg Mathäser. On je pivovaru stavio u mirovanje i bavio se isključivo ugostiteljskom djelatnošću. Godine 1872. vraća pivovaru u funkciju i nastavlja s radom pod imenom Mathäser-Bräu. Nakon smrti Georg Mathäsera 1874. godine poslove vodi njegova udovica Anna , koja slijedećih deset godina uz ime Mathäser-Bräu dodaje i staro ime Zum bayerischen Löwen. Slijedi pretvorba u dioničku pivovaru Zum bayerischen Löwen, a 1892. počinje gradnja nove zgrade. Bivši proizvodni program preuređen je u pivnicu, a August Exter projektirao je novi trakt na uličnoj strani s reprezentativnom fasadom u stilu neorenesanse. Od 1899. do 1900. godine građevinsko poduzeće Heilmann & Littmann proširilo je zdanje za novi kat s dvoranama. Gornja dvorana imala je drveni bačvasti strop i zidne slike Juliusa Mössela. Godine 1907., kada je Matäser već bio glasovita minhenska institucija, kupuje ga pivovara Löwenbräu AG i dograđuje tri pivske dvorane, jednu svečanu salu i vrtnu pivnicu, te s ukupno 4000 mjesta Mathäser postaje najveća točionica piva na svijetu.
Na kraju Prvog svjetskog rata, u noći 7. na 8. studeni 1918. konstituirano je u Mathäseru Radničko-vojničko vijeće, pod predsjedanjem Kurta Eisnera. Bio je to rođendan minhenske sovjetske republike, a mjesto osnutka, Mathäser izabrano je i za glavni štab revolucionarnog pokreta, kako zbog svoje prostranosti, tako i zbog velike popularnosti, ali i središnjeg položaja između glavnog kolodvora, palače Wittelsbach, zgrade palamenta, ministartva vanjskih poslova, rezidencije i policijskog prezidija. Nakon gušenja revolucije, vraća se Mathäser svojoj izvornoj funkciji - točenju piva.
U Drugom svjetskom ratu Mathäser je potpuno razoren u avionskom bombardiranju savezničkih snaga, no brzo je počela gradnja novog objekta, koji se otvara tek u prosincu 1957. godine na 8100 kvadratnih metara prostora i pod imenom Mathäser-Bierstadt. Ernst Eckstein, glavni projektant pivovare Löwenbrauerei, svoju je peterokatnu dvozabatnu grdosiju postavljenu uzduž Bayerstraße, izgradio od čelika i betona. U zgradi je bio prolaz s trgovinama, Bierstadt (pivski grad) sa šesnaest uistinu raznovrsnih pivnica sa sjedećim mjestima za pet tisuća gostiju, a u zgradi je bila i golema kino dvorana s foajeom od 340 kvadratnih metara i 1200 mjesta za gledatelje. Bilo je to 129. kino u glavnom gradu Bavarske a njegovo platno dimenzija 21 s 8,5 metara bilo je u to vrijeme najveće u Njemačkoj. U zdanju je bilo još 4600 četvornih metara uredskog i drugog poslovnog prostora, kao i podzemna garaža za 180 automobila.
Weißbierkeller, lokal u kojem se točilo pšenično pivo, imao je 500 mjesta, Schwemme pored glavnog ulaza s ostakljenom kuhinjom, koja je mamila goste, primala je 280 gostiju, u lokalu Gewölbe bilo je 260 mjesta, a slijedećih 170 u pet malih lokala nazvanih Bartl-, Soldaten-, Tölzer-, Mathäser- i Steyrer-Hanns-Stuben, na šanku je bilo 30 mjesta u Arkadama 130, u Schießstand-Stuben 27, Bierhalle, Münchner Stuben i Zunftstüberl zajedno su imali još 1.055 sjedećih mjesta, Kleine Festsaal primala je 335 gostiju, velika dvorana Festsaal 1450 mjesta, i na kraju bio je tu još Biergarten (vrtna pivnica) s 450 mjesta, te terase sa 648 mjesta.
Krilo uz Schlosserstraße bilo je dugačko 105 metara i imalo je podrum, prizemlje i dva kata. Velika festivalska dvorana imala je 1100 četvornih metara, plus balkone, plus niz manjih dvorana, nusprostorija i šankova, kao i veliku središnju kuhinju. Naročito su ponosni bili na najmoderniju potpuno automatiziranu perilicu posuđa, prvu takvu u Njemačkoj, koja je za sat vremena moga oprati i 20 tisuća tanjura i šalica. Novi Mathäser imao je i dvije vlastite mesnice, ukupno pet kuhinja i sedam šankova a zapošljavao je 470 radnika. Tjedno se ovdje točilo 52 tisuće litara piva, 42 tisuće porcija jela, 15 tisuća bijelih kobasica, 9000 pečenih kobasica i 22 tisuće pari hrenovki.
Program otvaranja trajao je dvadeset i pet dana, a voditelji posla u Mathäseru, obitelj Reiss predstavila je pivnicu i na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu 1958. godine. Slava Mathäser-Bierstadt potrajala je slijedeća četiri desetljeća i za to vrijeme pivnica je doživjela mnoge zvjezdane trenutke. Slava najveće pivnice na svijetu prešla je granice države, pa je Mathäser mnogo puta predstavlja u inozemstvu.
Der Mathäser-Filmpalast, filmska palača, također je imala slavan i buran život, a krajem sedamdesetih godina, kada su televizija i video reducirali odlaske u kino, moralo se kino modernizirati, pa je preuređeno u kino centar s četiri dvorane. Trajalo je to do 1996. godine, kada se u Mathäseru ispijaju zadnji vrčevi piva i prikazuje posljednji film, Mars napada. Novi vlasnik Bauherr, u sastavu Zurich Group Invest Europe (Deutschland) GmbH, godine 1998. ruši objekt i slijedeće počinje graditi novi, koji se otvara 21. svibnja 2003. godine.
Sada je to multiplex kino, četrnaest dvorana za filmske projekcije, 33400 kvadratnih metara prostora, investicija od 175 milijuna eura, trgovine, dućani, butici, radnjice, ugostiteljski lokali, kafići, restorani... za sve se u novom molohu našlo mjesta, samo ne za pivo. Zdanje se opet zove Mathäser, po čovjeku koji ga je nekoć pretvorio u najveću pivnicu na svijetu, u jednom kutku odaje počast i revolucionaru Kurta Eisneru, jedino je spektakularna pivnica platila glavom, jedino je pivo s velikim P nepovratno otišlo u ropotarnicu povijesti i - što bi rekao pjesnik - nema ga nema, nema ga, nema ga više.
