Bio je maj

Pjenušave vedute   |   Mato Pejić   |   20.09.2008.     2437

Bio je maj

Evo nama za samo nekoliko desetaka sati Prvoga svibnja, međunarodnoga i svjetskog praznika rada ili, ako baš hoćete, blagdana Josipa radnika. Dana, a za njim i mjeseca, mnogobrojnih pučkih svetkovina u počast proljeću, buđenju prirode i tim stvarima, među kojima istaknuto mjesto pripada i majpanu, odnosno maibaumu, to jest svibanjskom stablu, za koje su mi se opet neki kleli da za njega nikada nisu čuli, i da nemaju pojma, što bi to moglo biti.

A, evo što je.
Svibanj, iliti maj, nekada, u starorimskom kalendaru, treći, a po julijanskom, i kasnije gregorijanskom kalendaru, peti mjesec u godini, nazvan je tako po bogu Maiusu, koji je slavljen i štovan kao zaštitnik rasta. Zapisi iz 1200. godine već govore o starodrevnim majskim narodnim običajima, svojevrsnim pozdravima proljeću, o majskim svečanostima, majskim procesijama, te majskim jahaćim priredbama. U Italiji se od početka 13. stoljeća održavaju obilasci s cvjetnim kolima, a iz istog vremena je i običaj da se zelene grane ili drvca koriste u svibanjskim svečanostima, ili da se daruju kao znak počasti ili ljubavi.
Stari češki običaj nalaže da mladići iz sela poslije ponoći prvog svibanjskoga dana pođu u šumu, gdje odsjeku brezovo stablo, sve do krune okrešu mu grane, ukrase ga vijencem, cvijećem, šarenim trakama i svilenim maramama, te postave nasred sela. Osim toga središnjeg stabla koje se zove majka, također i svaka sačuvana djevica u selu dobiva svoje stabalce, svoju majku ili majak, koju pred kuću stavlja odabranik njena srca, a ako ga nema, može to učiniti i koji drugi seoski mladić. Pred kućom u kojoj je više djevojaka, postavlja se i više stabala, najveće za najstariju, i tako redom. Nakon toga, prve svibanjske nedjelje, dečki uz pratnju glazbe idu od kuće do kuće, usade svaku majku, od djevojaka dobivaju darove, pa zajedno s njima odlaze u središte sela, ili u gostionicu, gdje se vesele uz pjesmu i ples. Stvar je prestiža bila da majka bude veća i ljepša od onih u susjednim selima.
U kruni svibanjskoga stabla obično je bio vijenac od crnogorice s vrpcama, a momci bi priredili natjecanje u veranju uza stablo, i skidanju traka. Tijekom noći majka se čuvala, da je ne ukradu mladići iz susjednoga sela, jer bi to čitavom mjestu nanijelo neprocjenjivu, nenadoknadivu i neizbrisivu sramotu.
Veoma sličan ritual i danas svake godine ponavljaju u Hercegovcu kod Garešnice, no nije samo zbog toga neobično da netko u tom kraju ne zna za maibaum. U Dežanovcu i Končanici roditelji udavača vijest o namjeri odlaska iz roditeljskog doma obznanjivali su usađivanjem majpana ispred kuće, a dečki su se na središnju majku pentrali po bocu kožalke, što će reći rakije, umjesto po šarene trake. Prođete li ovim krajem oko prvoga svibnja, i danas ćete vidjeti mnoge maibaume i mnoge dvorišne ograde okićene zelenim granama.
Tako je u Češkoj i Hrvatskoj. Sličan običaj razvijen je u Sloveniji, a nešto je drugačije u Njemačkoj, i sada je prilika i trenutak da ovaj fenomen napokon povežemo s pivom, jer priča o njemu inače ne bi pripadala ovamo, i ne bi nas zanimala. Na tradiciji već rečenih običaja obilježavanja dolaska proljeća, početkom 16. stoljeća, nastalo je u Franačkoj ono što se danas u germanskom svijetu smatra i naziva maibaumom – posve okresano i do vršike ohoblano,   uglačano podebelo stablo, urešeno različitim cehovskim simbolima. A ceh koji čuva tradiciju maibauma je, dakako, onaj pivarski. I to s punim pravom. U Bavarskoj, naime, drže, da godina ima pet godišnjih doba, a ono peto da počinje u svibnju, kada se svečano promovira i  na tržištu pojavljuje proljetno ili svibanjsko bock pivo. To je puno i snažno pivo s više od 7 posto alkohola, osobitog, karakterističnog okusa, no ime bock, što na njemačkom znači jarac nije povezano s tim osobinama. Ali, to je jedna druga priča. Svibanj je mjesec mnogih pivskih fešta, pa i središnje promocije proljetnog piva, koju u Münchenu otvara, ni manje ni više, nego ministar financija, ali i to je tema za drugu priču. Sada već treću.
Proljetno pivo kuha se posvuda u Njemačkoj, a izvorno potječe iz pivovare Hofbräuhaus u Münchenu, nekada kraljevske, a danas jedine državne pivovare u bavarskoj prijestolnici. Ta se pivovara može pohvaliti jednom od najpoznatijih i najvećih pivnica na svijetu, a taj lokalčić s pet tisuća sjedećih mjesta, na čuvenom trgu zvanom Platzl, izuzetno je ponosan na svoj kućni maibaum. Desilo se, međutim, da je iznenadna oluja prelomila taj tradicijski štrčak, a stvar su spasili stalni gosti HB-a Helmut, Ludwig, Harry, Max, Kurt, Walter, Willi, Hugo i Rudi koji su ponudili gostioničaru Maxu Gronaueru da im nabavi stablo, a oni da će ga pretvoriti u lijep maibaum. Rečeno, učinjeno! Priskočio je u pomoć lokalni šumar pivopija, pa vatrogasci dobrovoljnog društva iz Fürstenrieda, pa drugi volonteri, a sve vrijeme akcija je vođena u strogoj tajnosti i stablo čuvano kao oči u glavi. Postoji i u Nijemaca, naime, običaj da družine obijesnih momaka iz susjedstva, koje doznaju za izradu maibauma, ukradu stablo, i onda zahtjevaju otkupninu u tekućini.
Ovoga puta, a dešavalo se to preklani, sve je prošlo kako valja, pa ovaj maibaum ponosno stoji na Platzlu, kao jedna od brojnih znamenitosti glavnog grada Bavarske.
 
Objavljeno na Radio Bjelovaru u nedjelju, 27.travnja 1997.
 
 

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Mislim da je sada dobro vrijeme za jedno pivo
Franklin D. Roosevelt, američki predsjednik nakon potpisivanja New Deala, dokumenta koji je otvorio put ukidanju prohibicije

Nacrtaj mi krigl

Collins - Mike Danger-5_25-B.jpg
Collins - Mike Danger-5_25-B.jpg





Najnovije iz kategorije Pjenušave vedute