Kad su mi onomad prigovorili da „bilogorski“ nije jezik već idiom nisam mogao ne uzvratiti im da im je tata idiom, a da je bilogorski itekako jedan lijep, produhovljen jezik, ili podvrsta, dijalekt, kojeg odlikuje mnogogodišnja tradicija komunikacije na jednom prostoru.
I ne samo na jednom. Provjerom sam otkrio da se pojedini bilogorski izrazi dobro razumiju i u nekim drugim područjima, ne samo Hrvatske.
Dobro, korijen tih riječi i nije morao izrasti baš u Bilogori, ali ga Bilogorci s punim pravom svojataju.
I mada malo što, kada govorimo o jeziku, može biti tvrdnja koja se ne bi dala saviti, ima nekih pojmova koji se raspoznaju baš „tamo“.
Koliko je jezik tajna otkriva nam i začudnost da južnoamerički indijanci i nordijsko pleme Sameri dijele neke tradicionalne note, pa i pokoju strofu. A pouzdano bi se moglo utvrditi da se, bar posljednjih par stotina godina, nisu parili.
Ili da Iranci udaraju „čekićem“, baš kao i mi.
No vratimo se u Bilogoru.
Evo uzmimo bilogorske dijagnoze.
Nedokazan, smušen i „nije sam svoj“, nisu tipično bilogorske, mada ih je lokalna zdravstvena organizacija, LZO, prihvatila kao rođene.
Ali, tulav, lazar, zujan, jamar, blentav su simboli koji, kao i kineski zapisi, zamjenjuju desetine riječi i nema onog koji ih ne raspoznaje. Skoro su kao krvne grupe.
Svojedobno smo za potrebe „Grubišnopoljskog lista“ našli pedesetak sinonoma za „pijan“.
Koliko bismo ih tek našli ako nastavimo prethodni niz. Tim više što je najnovijim migracijama, posljednjih desetljeća, jezik i u Bilogori obogaćen, bar kad je o dijagnostici riječ.
Ako recimo pokušamo opridjeviti pojam „političar“ naći ćemo masu adekvatnih opisa. Pokušajte sami, vaše prijedloge pošaljite u inbox, a najkreativnijima slijedi nagrada, u pivu, naravno.