Bespuća pivske zbiljnosti
Da pivo i more u našim uvjetima idu zajedno, moguće je samo zato što su ugostitelji savršeno svjesni da će žedan turist popiti što god mu daš, jer on je utjelovljena potvrda tvrdnje da nema lošeg napoja za dobru krmaču. Uostalom, evo što je zabilježio vaš reporter u protekla dva tjedna.
Na putu prema jugu zaustavili smo se na Korani, u istoimenom auto kampu koji kilometar prije Plitvičkih jezera. Ne računajući uobičajenu paletu euro-piva u tamošnjem dućanu i okolnim marketima, te kafićima i restoranima može se dobiti samo Ožujsko i Karlovačko. Točeno samo ovo drugo. Ta tekućina ne mogu baš reći da je bila bez boje, okusa i mirisa, ali svega je - brate - imala premalo. Najuzbudljivije na tom pivu bilo je bombardiranje komadića leda, koji se stuštio takorekuć niizčega. Salve grada koje dobuju po stolu, po suncobranima, odskaču s krova trase i pršte po krigli, stvorile su tako uznemirujuću atmosferu, da sam na trenutak prestao brinuti za novi auto, izložen na milost i nemilost ćudljivu vremenu. Pa i na to da je to Karlovačko pivo bilo natočeno u kriglu na kojoj se kočila lenta s natpisom „Ožujsko". To vjerujem ne treba posebno ni naglašavati, jer to je zorna demonstracija poslovične hrvatske pivske kulture. Ipak, konobarima ništa ne upisujem u grijeh, jer su se iskupili serijom simpatičnih gesta. Za polusatnog ljetnog kijameta, koji je poharao Koranu u smiraj toga ranokolovoškog dana pokazali su puno ljudskosti i duha u ophođenju s najmlađim gostima. Kad je u restoran utrčalo dvoje djece, mokro do kože i do bola iščvokana ledenim kuglicama, za čas su donijeli čiste, tople, meke, ispeglane tirkizno plave stolnjake i umotali ih u njih, a za curicu, koja je ogulila koljeno pri padu s bicikla, donijeli su golemu kutiju prve pomoći i oblijepili joj nogu hanzaplastom, na njeno neskriveno oduševljenje. A što se tiče piva, ovu bismo priču ovdje komotno mogli i završiti, jer ta je situacija znakovita za cijelu zemlju, pa ni jadranska obala nije nikakav izuzetak. Istina, moglo bi se očekivati da tamo gdje je turizam od životne važnosti i gdje najviše turista dolazi iz zemalja uznapredovalih kultura pijenja piva, to piće dobije i dostojan tretman. Nažalost, daleko smo od toga. Naime, ukoliko ne želite ostavljati dojam na okolicu naručujući piva zvučnih stranih imena, pri čemu dobivate manju količinu za veću cijenu (vidite - o kvaliteti uopće ne govorim), onda vam se izbor svodi isključivo na dva domaća giganta. U dućanima se ponuda širi još na splitski Kaltenberg i koprivnički Pan u svim svojim pojavnim oblicima, buzetska se pivovara na policama predstavlja samo pivima Adria i K-plus, dakle robnim markama trgovačkih lanaca, dok osječke i daruvarske pivovare u trgovinama jednostavno nema. Što se tiče posluživanja - pripadajućih čaša i podmetača, na primjer - to su potpuno nepoznate kategorije, jedino čime su ugostitelji donekle ovladali jeste hlađenje piva. Naglašavam - donekle!
Tračak nade pojavi se kod okorjelog pivopije kad usred srednje Dalmacije ugleda reklamu za - ni manje ni više, nego - pivnicu. Naravno, pivnice nisu vrsta ugostiteljskog objekta koju biste očekivali na moru, ali - mislite vi naivno - zašto ne. Zašto ne bi promućuran poduzetnik, želeći izmusti horde turista iz pivski relevantnih država, ponudio nešto što će njih posebno obradovati i ponukati da više odriješe kesu? Kad već obala vrvi pizzerijama i raskošnim šarenilom svakojakih nacionalnih restorana, zašto ne bi bila i jedna pivnica? Međutim, to nažalost nije ono što izgleda da jeste i za što se izdaje. Pivnica Puljiz u Omišu, u srcu starog grada, gdje se prostire na čitavom prostranom trgu i svim okolnim uličicama, pivnica je samo na papiru, a zapravo s pivom nema nikakve veze. Kad sam konobara, koji se na računu potpisuje kao „glavni" zamolio da mi kaže koje pivo nudi, počeo je nabrajati već uobičajen niz ordinarnog euro-smeća i neizostavno Ožujsko i Karlovačko. „Ali, ovo je pivnica, zar ne,?" izustim ja u nevjerici, a on izmuca kako to zapravo nije pivnica, nego su to tako nazvali iz „turističkih razloga". Koji su to „turistički razlozi" zbog kojih se lokal naziva pogrešnim imenom, ne znam, s sve mi se čini da je najpametnije a po tome i ne čačkam. Neka ta pandorina kutija ostane čvrsto zatvorena, jer inače... Na cjeniku pića piše i da imaju specijalno crno pivo, koje u stvarnosti - nemaju, a onda logično nema ni rezanog piva (na engleskom: „rezano beer"), jer se ono ne da napraviti bez crnog... Sve to podsjetilo me na jednu lanjsku, ili možda preklanjsku epizodu. U auto kampu u zadarskom Boriku upitao sam recepcionarku kako to da je infrastruktura tako skromna, a kamp ima jednu zvjezdicu, o čemu nas obavještava tabla na ulazu. A ona će na to da kamp zapravo nema nikakvu zvjezdicu, nego je to „gazda nacrtao, jer tako bolje izgleda". Da su cijene bile na razini dviju zvjezdica, vjerujem ne treba ni naglašavati, ali to je neka druga priča, i to od onih koje su najbolje ako ostanu neispričane.
A što se tiče pivnice koje nema, izgleda da svako mjesto ima nešto slično. Evo, na primjer, Bol na otoku Braču, i formalni i stvarni šampion hrvatskog turizma, koji je u posljednjih nekoliko godina većinu pratećih objekata podigao na zavidnu razinu, dostojnu svjetskog fenomena Zlatnog rata. Lokal Moby dick zove se, naime „klub-pivnica", a ispod Heinekenove tende s natpisom „pivnica" toči se Karlovačko. Mjesto je inače sasvim u redu, fensi kafić s prostranom terasom, na kojoj sam prije više godina gledao nekakvu modnu reviju, samo - to nema veze s pivnicom. Kako je pivo omiljena moneta za potkusurivanje pokazuje to što svi lokali imaju jelovnike ukrašene vinjetama zapjenjene krigle, a na pločama koje obavještavaju o dnevnoj ponudi često je pivo na prvom mjestu. Tako je i u fenomenalnom izletištu Radmanove mlinice kod Omiša, gdje završavaju tisuće turista koji se odlučuju za rafting na Cetini, premda oni imaju i daleko bolje reference za kvalitetniji tretman piva. Tu su, naime, kriglama treskali nazdravljajući dobro obavljenim klapama i čuvene zvijezde Pierre Brice, Lex Barker i Gojko Mitić, koji su na obližnjim lokacijama snimali filmove o Winnetouu. Ali, ako neće pivnica, hoće - vinoteka. U Skradinu, turističkoj meki nacionalnog parka Krka - gdje se u nizu od njihovih dvadesetak lokala nudi flaširani češki Budvar - postoji trgovina koja se zove Wine Store, smještena u tamošnjoj marini, i namijenjena za snabdijevanje jahtaša vinom, ali i ostalim pićima, pa i pivom. A tu se nudi raskošna paleta - uz sve već nabrojano, tu su još Kilkeny, Zubr, Budvar, Paulaner, Guinness, pa i buzetski Favorit, većinom u obje varijante - bocama i limenkama, ali prodaju se samo na veliko - na kartone.
Ali, vratimo na Brač. Ako ste u Bolu, ne treba vam pivnica da biste popili dobro pivo. U kafiću Big Blue, jednom od „ooura" istoimenog poduzeća, koje još ima butik i sportsko-ronilačko-izletnički centar, puno puta sam pio točeni crni Gösser, neopravdano nedovoljno poznato austrijsko pivo. Nisam časio časa, nego sam potegao oko luke i zauzeo svoje mjesto na terasi, koja je bila poluprazna, jer je bila subota - dan smjene turista. „A, vi dugo niste bili kod nas," rekla je konobarica Marijana i objasnila da crni Gösser ne toče već tri, četiri godine (iako na ploči na zidu lokala još piše da se toče Gösser i Laško). Dodala je da su kasnije probali s točenjem češkog crnog piva Krušovice, ali su i od toga odustali, a sada da imaju samo flaširani crni Budvar. Naravno, nisam propustio priliku da utvrdim gradivo: crni Budjejovicki Budvar je odlično pivo, daleko bolje od svog razvikanog velikog bijelog brata.
Bol je, primjereno svojoj reputaciji, dobro opskrbljen svime, pa tako i pivom. Dakako, uz podvlačenje neugodne činjenice da to u našim uvjetima nije puno. Ali, pivopija ovdje može dobiti puno više nego na većini drugih mjesta. Tako u nevelikom broju samoposluga uz notorna piva iz Zagreba i Karlovca, te uz standardne trabante - licencne uzdanice njihovih vlasnika - Stellu Artois, Carlsberg, Tuborg, Becks, Leffe, i paletu groznih robnih marki hipermarketa poput K-plus, Entela i Adrije, kao i njima sličnih bućkuriša, možete dobiti i Paulaner (svijetli i pšenični), Guinness, Budvar, u bocama i limenkama, ali ta su piva preskupa za konzumaciju velikih količina u udobnosti izvrsnog auto kampa Tenis, na samo par minuta hoda od Zlatnog rata. Zato je tu bilo, recimo, solidnog Sarajevskog piva i napokon onog najboljeg - licencnog Staropramena, koje zagrebačka pivovara još daje u promotivnom pakiranju od četiri limenke po cijeni triju. Nakon toga više nije bilo potrebe za lutanjima i eksperimentiranjima, jer je život, kako dobro kaže ona češka reklama, „hvala Bogu, napokon postao - gorak".
