Pivnica.net
Banner

Povijest piva

Berlinska pivska priča

P.N.   |   07.11.2010.     4307

Berlinska pivska priča

Glavni grad ponovno ujedinjene Njemačke, Berlin, i sam po sebi vrijedan je turističkog posjeta, no pivopije imaju dodatni dobar razlog da potegnu na sjever. Taj razlog zove se Berliner Weiße, odnosno Berlinsko bijelo. Riječ je o pšeničnom pivu (Weizenbier), koje od pšeničnog slada ima karakterističnu bijelu (Weiße) boju.

Porijeklo i nastanak Berliner Weiße piva ostali su nerasvijetljeni u tami srednjeg vijeka, no poznato je da je u 17. stoljeću u Berlinu bilo 700 pivovara koje su kuhale Weißbier. Dakako, bile su to minijaturne kućne pivovarice u domovima građana s pravom varenja. Danas u Berlinu postoje dvije velike pivovare specijalizirane za ponos grada - Berliner Kindl i Schultheiss.

Za europske pojmove Berlin je razmjerno mlad grad. Nastao je krajem 12. stoljeća, a današnji je Berlin nastao spajanjem dvaju gradova podignutih na obalama rijeke Spree - Cöllna i Berlina, koji su status gradova dobili 1237., a 1307. stvorili uniju. Četiri stoljeća razvijali su se paralelno, a tek 1709. godine spojeni su kraljevskim dekretom. Tri druga grada postala su predgrađa, tako da je Berlin imao ukupno 57 tisuća stanovnika. Od 1486. godine u Berlinu stoluju brandenburški kneževi i pruski kraljevi. Berlin su glavnim gradom učinili vladari iz loze Hohenzoller, koji su izgradili su rezidencijalnu palaču na otoku na rijeci Spree.

Tridesetogodišnji rat (1618.-1648.) teško je pogodio Berlin, a tadašnji knez izbornik nije imao drugi način obnove, nego je u brandenburšku metropolu pozvao protestante izbjegle u Francusku, Hugenote. Njegov je poziv prihvatilo njih šest tisuća, koji su se naselili u i oko Berlina. Pretpostavlja se da je upravo to područje nastanka berlinskog bijelog piva. No, dok se znanstvenici nisu složili oko te pretpostavke, dugo su se svađali o mjestu i načinu nastanka toga piva. Dok su jedni smatrali da je Berliner Weiße stigao s Hugenotima, drugi su tvrdili da je njegovo otkriće rezultat puke slučajnosti.

Po vladavinom Friedricha II. (1740.-1786.) Pruska je izrasla u vojnu velesilu, a istodobno je razvijen i Berlin kao središte javnog života cijele Njemačke. Podignut je čitav niz markantnih građevina, među ostalim Zeughaus (arsenal), državna opera Unter den Linden, stara biblioteka, palača Prinz Heinrich, u kojoj je danas smješteno sveučilište Humboldt, te katedrala svete Hedwige. Nakon Napoleonova osvajanja 1806. godine postao je Berlin središte patriotskog pokreta protiv tuđinske vlasti. Francuski osvajači naročito su cijenili Berliner Weiße, nazvavši ga „šampanjcem sjevera". Nakon građanske revolucije 1848. godine slijedile su reforme, a od osnutka Njemačkog Carstva u Versaillesu pruski kralj Wilhelm I. postaje njemački car, a pruski ministar Otto von Bismarck carski kancelar, dok Berlin postaje glavni grad Njemačke. Ostatak povijesti znaju svi - Prvi, pa Drugi svjetski rat, podjela grada na dva dijela. Sve do ponovnog ujedinjenja prije dva desetljeća nije se u smislu povijesti pivarstva dešavalo ništa vrijedno pažnje. No, danas je situacija drugačija - većina pivovara kuha svijetlo pivo tipa pilsner, dakle od ječmenog slada, a Berliner Weiße slab je ekonomski adut glavnog grada.

No, ostao mu je glas naročitog specijaliteta i omiljene mete pivskih sladokusaca. To je pivo koje ima puno raznih lica, odnosno niz raznih okusa i boja. Neka vas ne odbije pomodarsko ukrašavanje čaše kriškom limuna, kao ni dodavanje kojekakvih začina koje pivu daju poseban okus, a također ni pivske mješavine berlinskog bijelog sa sokovima, ili žestokim alkoholnim pićima.

Najvažnije uvijek ostaje isto - Berliner Weiße je kao pšenično pivo idealan za gašenje žeđi i sjajno je ljetno osvježavajuće piće. Tome u prilog ide i nizak udio alkohola od samo dva i pol posto, te kiselkasti okus. Tajna toga okusa je u kulturi mliječne kiseline koja se u pivu dodaje zajedno s kvascima gornjeg vrenja. Slično se radi u proizvodnji šampanjca, pa je valjda i to jedan od razloga što Francuzi Berline Weiße zovu šampanjcem sjevera. U berlinskom bijelom ima samo 7,5 posto slada, dakle daleko manje od ječmenog lagera, koji obično ima 12 posto. U proizvodnom procesu zapazit ćemo čitav niz posebnosti, koje je američkim pivoljupcima opisao David Booth još 1834. godine u knjizi The Art Of Brewing. Bilo je to prvo europsko pivo koje je temeljito opisano američkim građanima. Slad se kuha u vrlo malim kotlovima, a za razliku od drugih pšeničnih piva, bavarskih i belgijskih, gdje se koristi polovica pšeničnog i polovica ječmenog slada, kod berlinskog bijelog se upotrebljava pet šestina pšeničnog i samo jedna šestina ječmenog slada. Ovo pivo ima iznimno dug vijek trajanja, i do nekoliko godina.

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Tko nema piva, taj nema što piti
Martin Luther

Nacrtaj mi krigl






Najnovije iz kategorije Povijest piva