Bella, prost!

Sve je bilo kako treba biti: nakon jednosatnog prolaska gradom na svečano ukrašenim kolima i otpozdravljanja tisućama razdraganih građana, osoblje festivalskih šatora, predvođeno glavnim gostioničarima, stiglo je na svoja mjesta, a kada je otkucalo 12 minhenski je gradonačelnik ritualno zakucao pipu u prvu bačvu piva. Počeo je ovogodišnji Oktoberfest.

Tako je od sada već podaleke 1950. godine, kada je ustanovljen ovaj ceremonijal i to se ne mijenja ni za dlaku. Jedino je različit broj udaraca drvenim čekićem po mesinganoj pipi, a Dieter Reiter, iako je na funkciji prvog čovjeka glavnog grada tek četiri godine, standardno to radi rutinerski, s minimalna dva udarca…Sve je isto i u našim raportima o otvaranju, koje na ovom mjestu objavljujemo – jedina je razlika u tome što su svi dosadašnji tekstovi pisani na temelju agencijskih izvještaja, a ovaj na osnovu osobnog utiska na licu mjesta.

„Krivac“ za to je Robert Knjaz, koji je Oktoberfest uvrstio u program serijala Najveće svjetske fešte, kojim će ove jeseni uveseljavati svekoliko televizijsko gledateljstvo. HTV-ovoj ekipi u Münchenu sam se  pridružio na jedan dan, dakako na dan otvaranja, i rekao što znam. A u gotovo tri desetljeća redovitog putovanja u bavarsku prijestolnicu – jubilej pada iduće godine – nakupilo se informacija i utisaka.

Tako sam prvi put uživo svjedočio onom o čemu sam godinama čitao, pa i puno puta vidio u izravnom televizijskom prijenosu. I uvjerio se da je povorka festivalskih gostioničara spektakl koji uistinu vrijedi vidjeti i da ona na svojoj dvokilometarskoj trasi ne prolazi bez vraga kroz gust koridor znatiželjnika. Sudjeluje ukupno tisuću ljudi, od osoblja pojedinih šatora,  do puhačkih orkestara, alegorijskih kola i povijesnih postrojbi… Na čelu kolone jaše djevojka u crnoj halji sa žutim trakama i s vrčem piva u ruci. To je Münchner kindl djetešce iz grba Glavnog grada, koje na tom grbu u ruci zapravo drži molitvenik, jer izvorno je to bio redovnik, što ukazuje na korijen imena grada koje je nastalo od Mönch – redovnik. Slijede predstavnici svih festivalskih šatora – oni veliki imaju više kola sjajno ukrašenih, koje voze uparađeni šesteroprezi, oni manji po jedna kola, više ili manje okićena, između njih limene glazbe i uniformirana streljačka društva. Kad trijumfalno prođu kroz glavni ulaz nad kojim se koči natpis Willkommen zum Oktoberfest ostaje samo da  svaka kola stanu kraj svoga šatora i osoblje ode na svoja radna mjesta, da odbije podne, da gradonačelnik načne bačvu i feštu proglasi otvorenom najkraćim političkim govorom na svijetu, koji uvijek glasi jednako – Ozapft is! i onda nepregledna rijeka gostiju, koja je do tada disciplinirano stajala iza napetog užeta, jurne prema Marstalu, prema Fischer Vroniju, prema Oxenbratereiu, prema Hofbraáu Festzeltu…ma, prema svima i da za tili čas na svima osvane obavijest  da je zbog prenapunjenosti zatvoreno i da ona rijeka nastavi teći ulicama 40 hektara velikog festivalskog areala nakrcanog desecima velikih i malih pivskih šatora i tisućama zabavnih radnji i kioska, stvarajući gužvu kroz koju je nemoguće proći i zaglušujuću buku koja atmosferu čini jedinstvenom. A one zaprege s ispražnjenim kolima ostaju pred svojim šatorima fascinirati posjetitelje pružajući im sjajnu kulisu za nezaboravne selfije, garniranu pušećim hrpicama konjskog izmeta.

Toga dana teško da će netko tko nije unaprijed rezervirao ili nije dovoljno brz i vješt, sjesti u bilo koji festivalski šator. Da bi sjeo u neki od biergartena također treba dovitljivosti i vještine, ili treba biti raskošna plavuša u dindrlici…Sve to pokazuje kako je odluka da na Oktoberfest ne idem na dan otvaranja, zapravo veoma mudra, ali, trebalo je proći i kroz to iskustvo. A onda je tu uvijek nešto mirniji Oide Wiesn, onaj Nostalgični Oktoberfest iz vremena od prije jednog stoljeća, tu su i bezbrojne zabavne radnje, tu su ulične prodaje hrane i pića, tu je napokon i mnoštvo pivnica u gradu, koje također ne treba zaboraviti i u kojima obično i završava dan…

U ušima još odzvanja huk ogromnog zabavišta na Terezijskoj livadi dok prolazim Bayerstrasse, baš pored one kinematografske grdosije, koja još samo imenom Mathäser podsjeća da ju to nekad stajala ponosna najveća pivnica na svijetu, a odande dopiru razdragani zvuci velikog ovogodišnjeg povratnika, pjesme Bella ciao, nekadašnje partizanske  budnice, koja je ove godine doživjela nevjerojatan uspjeh i čak nekoliko novih verzija, pa i onu u kojoj sudjeluje veliki Tom Waits. Ta je pjesma ujedno jedan od najvećih favorita za hit ovogodišnjeg Oktoberfesta, koji se također redovito bira. Podsjeća na to vikend izdanje minhenskog dnevnika Tageszeitung koji na čitavih deset stranica najavljuje 185. pivski festival svih festivala. A na jednoj nabraja sedamnaest kurioziteta vezanih uz Oktoberfest, koji rječito govore o veličini fešte. Od toga da se u dva tjedna festivala popije sedam milijuna litara piva, da je lani ispečeno 127 volova na ražnju, 85 teladi, 59 tisuća svinjskih koljenica, 120 tisuća pari kobasica i 510 tisuća pilića, da se pošalje 130 tisuća pozdrava u vidu razglednica ili paket suvenira (selfije bi bilo nemoguće prebrojati, a pitanje je i da li uopće postoji takav broj kojim bi se to izrazilo!), da je službena aplikacija skinuta osamdeset tisuća puta, da je uz sto tisuća sjedećih mjesta u četrnaest velikih šatora osigurano još tisuću u zahodima, a daljnjih 878 metara stajaćeg prostora uz pisoare, i da mokrenje na divljaka stoji dvadeset do sto eura, da se na Wiesnu potroši 120 milijuna litara vode, i da se na vodovodnoj mreži dugačkoj deset kilometara nalazi i 81 hidrant, ili da je svoj doprinos ovom čudu nad čudima dao i jedan Albert Einstein, koji je kao sedamnaestogodišnji mladić 1896, godine zavrtao žarulje u Schottenhamel šatoru, jer je bio šegrt u očevoj elektro radnji, ili, na kraju krajeva, da u Cirkusu buha nastupa 80 buha u pet smjena, te da su pseće buhe jače od mačjih… I onda mene Knjaz pita zašto treba ići na Oktoberfest? Pa, eto zašto!