Sve ono što si rekao da ćeš uraditi pijan, uradi kad si trijezan. To će te, kaže moj prijatelj Ernest H, naučiti da držiš jezik za zubima.
Dobro, ne moraš se keriti baš nakon svake gajbe piva. Obećanjima se možeš razbacivati i u, recimo, izbornoj kampanji. Pa ćeš, poslije izbora, poželjeti da je svaki dan bila izborna šutnja.
Kada su jednog gradonačelnika, od milja zvanog Tony Fontana, pitali nije li malo pretjerao i u obraćanju, prije nego su ga izabrali, rekao i po koju neistinu, iskreno je odgovorio: samo onoliko koliko mi je trebalo da dobijem izbore.
I sada, kada su nam još jedni izbori pred vratima, naslušaćemo se svakojakih priča. Najčešće šupljikavih fraza za koje ni oni što su ih ”uvjerljivo” utjelovili ne vjeruju da će se ostvariti.
Upravo skori ”europski” izbori pokazuju svu bijedu zanimanja koje je toliko devalvirano da je postalo loš teatar. Kao i većina kandidata, većina izbornih pravila i većina birača. Parlamentarna demokracija se mrači u punom sjaju. I jednocifreni postotak biračkog tijela je dovoljan da se netko ogrebe za nestvarno veliku plaću i za nekoliko se protraćenih godina osigura do mirovine, ”referendumske” ili bilo koje druge, svejedno je.
Utjecaj malih zemalja u briselskom vrtu je beznačajan. Bilo da se bavili kalibriranjem jagoda ili kvotama tuna. Ni oko jednog ozbiljnijeg pitanja se navodno ravnopravni zastupnici ne mogu dogovoriti, pa se o njima i ne raspravlja. Sjetite se samo raspodjele migranata, ”jedinstvene” vojske, konstitucionog oblika. Jedina korist je, koliko-toliko, slobodno kretanje.
Ista smo država (EU) kada nam to odgovara, a kada ne, onda smo suvereni i ”sami odlučujemo”. Dok nas netko ne tuži Briselskim ćatama, gdje redovno gubimo sporove. Dok se jedni bore da u ”tvorevinu” uđu drugi nastoje izaći. A ni jedni ni drugi ne znaju kako to izvesti.
No, unatoč svemu je od nečlanstva u EU bolje samo članstvo u njoj. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog bar nekakvog nadzora. Ne mogu ni zamisliti kako bi bilo da sve što nam je na umu dođe na drum.
Kada bi izbori na neki način bili građanska obveza i kada bi na njih izašla značajna većina onda bi i glasanje imalo više smisla. Bez obzira tko brojao glasove.
Možda bi ih valjalo održavati u pivnicama. To biračko mjersto ionako u svom korijenu već ima biru.
Pa tko izađe dobije pivo. Po vlastitom izboru. Pa onda skine etiketu i ubaci je u bačvu, opet prema vlastitom odabiru. Pa pobijedi ona bačva koja se prva, od težine, prevrne. Pa onda svi podignu kriglu i nazdrave pobjedniku, koji im onda naredne četiri godine redovno toči isto pivo.
A sve se to uredno, flajbasom, registrira u Pivnici. Koja bi, u tom slučaju, zamijenila parlament i u kojoj bi se donosile najvažnije odluke. Kao, uostalom, i danas.
A mi bi onda bili svoji na svome. Beerači.
