Nakon što su lani, u skladu s Murphyjevim zakonom, sve stvari koje su mogle poći krivo, i pošle krivo, pa nitko od nas nije u vrijeme Oktoberfesta ni prismrdio Münchenu, ove su se godine zvijezde bolje posložile. Dapače, daleko bolje.
Tako smo se u subotu prijepodne našli u Njemačkoj u punom sastavu, pa i više od toga. Uz mene i mog prijatelja, pivskog druga, te kolegu poslovnog suradnika s kojim servisiram ovaj portal, Gorana Gazdeka, koji je stjecajem okolnosti napravio pozamašnu pauzu, još tamo od 2010. godine, tu je bio standardni Josip Pepa Souček, naša pouzdana češka podružnica, a pridružio nam se i zajednički prijatelj i pivski pobratim Željko Turk, čija je pauza bila još višekratno duža, te smo imali priliku proslaviti okruglu desetu obljetnicu od posljednjeg zajedničkog posjeta Okoberfestu. Tu je i peti član ekspedicije, zapravo članica, moja dvadeset-jednogodišnja kći Jana, koja se nakon preklanjskog debija navukla na Oktoberfest i više ga ne želi propustiti. Podjednake ovisnice postale su i dvije Pepine kćeri, ali njima ovoga puta nije uspjelo uskladiti svoje učeničko-studentske obveze.
No, taj subotnji prijepodnevni susret nije se desio u Münchenu, nego u Bambergu, nepunih dvjesto pedeset kilometara sjeverno, u prekrasnom franačkom gradiću, koji je svjetska prijestolnica piva i domicil planetarnog rariteta - dimljenog piva, odnosno Rauchbiera. Naravno, nećemo pričati priču o Bambergu - jednu uostalom možete pronaći među našim prijašnjim reportažama - ali moram spomenuti da je to očaravajući grad s očaravajućim pivom i da smo čvrsto riješeni da sve naše buduće ekskurzije za njemačkim pivom uključe i posjet ovoj pivskoj meki, tom gradu s devet pivovara i s nenadoknadivim pivskim biserima, kakvi su Ungespundete, Zwieckl i rečeni Rauchbier.
O Münchenu naravno također nije potrebno trošiti riječi, jer o najvećoj i najvažnijoj pivskoj fešti na svijetu teško da itko ne zna baš ništa. Uostalom, ako svake godine na Oktoberfest hodočasti oko sedam milijuna pivopija, a pivski raspašoj traje više od dva stoljeća i ove se godine održava jubilarni 180. put, onda je lijepi dio čovječanstva tamo već bio, pa su među njima vjerojatno i mnogi od vas. Ali, uvijek ima toliko toga što zaslužuje da se spomene. Valja znati i to da smo ekipa s puno utakmica u nogama; Pepo i ja smo prvi put bili 1989. godine, pa ćemo nagodinu ako Bog da proslaviti četvrt stoljeća prisustva na Wiesnu, Željko i Goran imaju solidan staž od dvocifrenog broja posjeta, pa imamo i svoje male tradicije, favorite, pa i rituale. Recimo, složili smo se oko najboljeg piva - svima nam najviše paše Hacker Pschorr, a volimo posegnuti i za Augustinerom, također sjajnim pivom, koje ima i dodatnu prednost - jedino je koje se još istače iz drvenih bačava, ne računajući Spatena u Schottenhamel šatoru zbog potreba ceremonijala otvaranja. I onda se sa sjetom prisjećamo vremena, ne niti tako davnog, kada je svih šest pivovara, i Augustiner, i Hacker Pschorr , i Hofbräuhaus, i Löwenbräu, i Paulaner, i Spaten točili iz hrastovine, te smo dugo znali zadivljeno promatrati dovoženje bačve, pripremu za njeno načinjanje i vješto točenje u litrene vrčeve.
Onda, kako ne može proći Oktoberfest bez svinjske koljenice, uobičajili smo potražiti mjesto u Hacker Pschorr biergartenu, pa otići na štand gdje se prodaju koljenice, dodati dva-tri divovska pereca i priuštiti si bogovski obrok. Ne propuštamo ni volovinu, ali kako se u „volovskom" šatoru toči Spaten, odlučujemo se za „oxen-semmel" - volovsko pečenje u žemlji, koju opet smažemo uz Hacker ili Augustiner. Vidite već, tamo gdje se toliko pije, mora se i dobro pojesti. I stvarno se pojede, ukupno 141 ugostiteljski objekt, među kojima je 14 velikih šatora, kapaciteta šest do deset tisuća sjedećih mjesta, stara se o tome da na Oktoberfestu ne bude gladnih. Nudi se uistinu sve, no najbolje ide ono što je tamošnji standard i što su tradicionalni gastronomski specijaliteti toga kraja - pile na ražnju, kobasice na grilu, famozne bijele kobasice, kiseli kupus, rotkvice...
Onda, tu su nebrojene zabavne radnje, od fotografiranja u retro stilu, prodaje svirala koje oponašaju pjev ptica, pravog pravcatog vergla, uličnog kazališta, cirkusa buha, motorističkog zida smrti, preko Riesenrada, Wildwasserbahna, Cobre, Krinoline i Olimpija loopinga do Tobogana, koji ove godine slavi osam desetljeća prisutnosti na najvećoj pivskoj fešti i pred kojim se svatko na odlasku prema U-Bahnu zaustavi na koju minutu urnebesnog smijeha, gledajući kako ljudi padaju po tekućoj traci, koja vodi do vrha naprave. Od benignih kitnjasto napirlitanih ringišpila, streljana i gađaonica svih vrsta, preko labirinta ogledala, tunela strave i svakojakih naprava za pokazivanje mišića, do hali-galija, achterbahna i sve sile najgroznijih okretača želuca i do apsolutnog ovogodišnjeg hita, sedamdeset-metarskog stupa nazvanog Skyfall na vrh kojeg odvuku klupe s tridesetak luđaka i onda ih - kao što sama riječ kaže - puste da padnu s neba...
Niti izvan Wiesna u Münchenu nije nimalo dosadno. Na svakom koraku se nešto dešava, posvuda je zabava, iza svakog ugla neka akcija. Mnoge su, naravno, na ovaj ili onaj način povezane s pivskom feštom na Terezijskoj livadi - kako se tamo svjetla gase u 11 uvečer, mnoge pivnice i klubovi organiziraju takozvane „after wiesn" partyje na kojima se mladež u dindrlicama i lederhoznama obeznanjuje uz zvuke pleh muzike, ali i drugih izvođača. Ugođaj Oktoberfesta imat ćete i odete li u famoznu pivnicu Hofbräuhaus am Platzl, ili u neku drugu od dvadesetak tradicionalnih klasičnih bavarskih pivnica u strogom centru velegrada, ili u neki od također dvadesetak tradicionalnih bavarskih Biergartena, vrtnih pivnica, mahom posloženih uz obalu Isara. I to je jako dobra informacija za sve one koji bi htjeli okusiti atmosferu Oktoberfesta, ali se tamo zateknu u vrijeme kada na vratima svih šatora stoji omraženi natpis „wegen überfüllung geschlossen," odnosno obavijest da je ulaz zatvoren zbog prepunjenosti i da se ući može tek kad netko izađe, a onome tko je jednom unutra, baš se i ne ide van. Tu su mnogobrojni sjajni i golemi i pregolemi muzeji, među kojima opet jedan pivski - Bier und Okoberfest Museum, dvije sjajne pinakoteke i da ne nabrajam, osim možda BMW muzeja, jer mnogi među pivopijama vole i automobile, a uvijek se u vrijeme Oktoberfesta trefi i neka Bayernova domaća utakmica, nitko naravno ne propušta finu pitoresknu tržnicu Viktualienmarkt, a mi smo imali sreću da je baš tih dana kad smo pivili u glavnom gradu Bavarske, tamo gostovao WWF, koji je u povodu pedesete obljetnice svoje njemačke podružnice organizirao turneju panda. Radi se o točno 1600 skulptura malih crno bijelih bambusoždera, kojima svjetska organizacija za zaštitu prirode ujedno upozorava da je na svijetu ostalo još točno toliko pandi koje žive u slobodi.
Što se tiče Wiesna, Sve novine, lokalne, regionalne i državne, kao i svi drugi mediji svakodnevno obilato izvještavaju o svemu što se tamo dešava, pa biraju najbolje pletenice i izbroje da gradska blagajna od festivala ubere 1,1 milijardu eura, pomažu posjetiteljima da uštede koji cent donoseći usporedne cijene po šatorima. Ali, vraga ćeš uštedjeti! Ne možeš ti ući u šator u kojem je jeftinije, nego u onaj u kojem ima mjesta! No, premda je istina da je skupo i da je svake godine sve skuplje i da konobari uglavnom ne vraćaju petnaest, dvadeset centi kad pivo plaćate novčanicom od deset eura, pa je tako psihološka granica cijene jednog maza dosegnuta stvarno, ako već nije formalno, i iako službe stalno upozoravaju da provjerite je li vaše pivo natočeno do baždara, ipak se na sve to malo tko obazire. Važno je biti tamo, a kad već idete, sigurno ne idete praznih džepova i sigurno ste spremni potrošiti sve što imate, pa i prodati gaće sa štapa, samo da biste ostali sat duže i popili maz više. O svemu tome dakle pišu novine, pa i pronađu „Omu Ellu" kako sto i treći rođendan proslavlja na teufelradu, što i sebi od srca želim, makar o tome ne pisao nitko.
Iznimka nije ni tabloid Bild, koji između vijesti da Hanna Schygulla i Boris Becker pišu memoare, a da katolička crkva u Münchenu gradi stanove, objavljuje foto priču o tome „kako će ovaj vol dospjeti na ovaj tanjur" o Spatenovu šatoru Oxenbraterei, u kojem se tijekom svakog Oktoberfesta ispeče više od stotinu volova na ražnju. lani točno 116. Hvale se i da njihova aplikacija za mobitel pomoću koje se na Internet dižu Wiesn-fotografije šije facebook, jer je u dva dana skinuta više puta nego aplikacija famozne planetarne društvene mreže. Opisuju i druge aplikacije koje posjetiteljima Oktoberfesta olakšavaju snalaženje u pivskoj džungli, među kojima je i ona, namijenjena prvenstveno ženama, koja sadržava savjete za sigurnost i brojeve telefona policije, vatrogasaca i taksija. Bild, a i sve druge novine u stopu prate svakoga tko se smatra ili iole osjeća zvijezdom i izvještava u kojem je šatoru ispio svoj maz. Donose i slike Franza Josefa Straußa s pivskim vrčem u ruci, jer se Njemačka baš prisjeća 25. obljetnice njegove smrti. Oktoberfestu ne može odoljeti doslovce nitko, pa tamo zalaze i nogometaši Bayerna, a Pep Guardiola je prigodno odjenuo tradicionalne lederhozne. Jedino u minhenskim novinama, a izlaze tamo četiri dnevnika, nisam pronašao niti retka o Severini u dirndlu i s mazom u ruci, pa sam to morao saznati tek po povratku kući.
Svatko ima svoj razlog odlaska na Oktoberfest, a svima je zajedničko jedno - sjajna zabava. Zabavno je svugdje, ali naravno, nema premca atmosferi u bilo kojem od velikih šatora, no oni, kako znamo, često znaju biti neumoljivo zaključani, pa se dešavalo i da nekoliko dana za redom ne povirimo niti u jedan. Jedan od problema su rezervacije mjesta. Nakon pet sati poslijepodne, a naročito nakon sedam, većina svih mjesta čuva se za goste koji su unaprijed rezervirali. Neki mjesecima unaprijed. Sada je već standard da se dvije trećine i više mjesta u svakom šatoru može unaprijed rezervirati, tako da za slobodnjake ostaju mrvice. Doduše, vikendom nema rezerviranja, ali tada su i inače takve strašne gužve da se za mjesto morate žestoko boriti. Stoga je Josef Schmid, CSU-ov kandidat za nasljednika Christiana Udea na mjestu gradonačelnika Münchena, zatražio da se Oktoberfest produži za jedan dan, te da u ponedjeljak nema rezervacija, ali od toga neće biti ništa. No, rješenje za to mogao bi biti Oide Wiesn, odnosno Nostalgični Oktoberfest - prateća priredba, koja pokazuje kako je festival izgledao prije jednog stoljeća. Prvi put je Oide Wiesn priređen prije tri godine uz proslavu dvjestote obljetnice održavanja prvog Oktoberfesta i svima se tako dopao, da su organizatori odlučili priređivati ga svake godine. Tamo se, naime, može rezervirati samo jedna trećina mjesta u svakom od dva šatora, a većina mora ostati slobodna.
I nama se Oide Wiesn jako sviđa, njegovi retro vrtuljci, mehaničke orgulje, kola streljačkih kioska i smiješni velodrom, a i sijaset drugih čudesa, naprosto su neodoljivi. Jednako je i s posebnim festivalskim pivom „Münchner Bier" za koje Augustiner i Hacker, koji ove godine toče, tvrde da se kuha prema staroj recepturi, i koje se toči u posebno izrađene keramičke mazove. Naravno, takvih kao mi ima koliko hoćete, pa je i ovdje kumst naći mjesto, i tu se šatori česti zatvaraju zbog prepunjenosti, pa ako u takvoj situaciji izlazite van s namjerom da se vratite, valja vam od vratara tražiti da vam na ruku otisnu žig. A kada ste unutra, kao mi one večeri u Hackerovu Herzkasperl Festzeltu, zajamčena je sjajna zabava.
Već je puhački orkestar Blaskapelle Münsing napravio krasan štimung, a onda je skupina lokalnih udaraljkaša rasturila razdraganu gomilu. No, to je bio tek početak. Na pozornicu su se vratili puhači pojačani minhenskom hip-hop grupom Blumentopf. I - što da vam kažem - dechovka nije baš moj omiljeni žanr, udaraljkaši su okej, ali ni za njima nisam lud, a hip-hop što se mene tiče nije nikada morao ni biti izmišljen.... Ali, ono što smo tog utorka doživjeli u užarenoj atmosferi ogromnog šatora bila je teška rasturačina! Već nakon par strofa hip-hopera praćenih trubačima nastao je rusvaj i za čas nije bilo onog tko nije cupkao na klupi s vrčem u ruci, gromoglasno sudjelujući u općem oduševljenju. Ako ne prije, onda svakako u tom trenutku shvatite što je mislio uvodničar Wiesn Magazina, službenog Oktoberfest vodiča, kad kaže da je Wiesn dolce vita na bavarski način i da je to njihov - raj na zemlji.
