Pivnica.net
Banner

Pivo u stihu i prozi

Baron

Ivo Andrić   |   13.02.2013.     4375

Baron

Samo onaj ko bi se u tadašnjem Sarajevu našao tako sam, bez prijatelja i porodice, sa svojom smešnom manom kao sa porokom, samo taj bi mogao razumeti beskrajne i zamorne šetnje barona Dorna po tom gradu, vedrom i otvorenom prema jugozapadu, a mrko'm i dušmanski stešnjenom prema severoistoku.

U takvom položaju, baron se, po svojim sklonostima i svom službenom poslu, sprijateljio sa nekim sarajevskim begovima, ljubiteljima lova i pića. Među tim dokonim, veselim i učtivim ljudima koji nemaju običaj da svaku priču stavljaju pod lupu istine, on se osećao mnogo bolje nego među svojim zemljacima i kolegama. Ali, u tom bosanskom društvu upoznao se bliže i sa - rakijom. A rakija je od tog snažnog čoveka u najboljim godinama, koji ni dotad nije bio neki trezvenjak, ali koji je poznavao samo štajerska vina i puntigamsko pivo, i to umereno, načinila za tri godine ne samo alkoholika nego pravog bolesnika, »krpu od čoveka«, kako su govorile njegove zlurade i pakosne kolege. Ta bosanska rakija, pitka, meka i podmukla,koja je za njegovo lovačko društvo bila kao neka endemična bolest sa kojom se dugo živi, imala je kod njega munjevito razorno dejstvo. Trebalo ga je posmatrati kako pije, pa shvatiti da neće dugo. Prvu čašu on ispija naiskap, stojeći, sklopljenih očiju. Ustamu se tada zgrče u bolnu grimasu. A zatim se odmah sav strese, pređe dlanom leve ruke preko usana i zbriše onaj grč, otvori oči široko i pogleda vas kao čovek koji je izronio iz neke duboke mutne vode. U svakom oku pojavi mu se tada, u spoljnjem uglu, po jedna sitna, iskričava svetla suza koja se odmah rastopi i tankom srebrnom žicom op-toči ćelo oko. Kroz ta dva svetla kruga gledaju vas nemo i dugo njegove safirno bistre oči,gledaju vas sa žalbom, sa gnevnim čuđenjem ili nemoćnom pretnjom u pogledu. A posle te prve rakije, koja ga tako potrese i izmeni, on može satima da sedi i da, miran i nepomična lica, pijucka i ispija čašicu za čašicom. Svi su primećivali kako je rakija naglo menjala svoga ljubavnika barona. Izgubio je živost pokreta i svežinu lica. Manje je govorio, a manje, ili bar drukčije, i lagao. U njegovom govoru bilo je nečeg ogorčenog, izazivačkog. Iz svake rečenice je izbijala jetka pobuna protiv tog sveta neumoljivih činjenica koje ga stalno uteruju u laž i žele samo jedno: da budu i ostanu takve kakve su, nage, šture i nezanimljive. Primetno je kopneo i sve više dobivao izgled bolesna čoveka. Javljali su se bolovi u jetri, zatim duge i mučne štucavice koje su trajale danima. A kad je počeo da gubi vid,starešine su ga prisilile da uzme duže bolovanje i promeni sredinu. Sarajevo ga više nije videlo. Umro je, posle šest meseci, na svom porodičnom imanju u Štajerskoj, primivši po pradedovskom običaju pričešće iz ruke opata susednog cistercitskog manastira. Ali je i posle pričešća u samrtničkom buncanju, tražio malo bosanske šljivovice i žalio za večernjim sedenjima i razgovorima na vrelu Bosne, kraj Sarajeva.

Ivo Andrić (1892. - 1975.) srpski i hrvatski pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, rodio se u hrvatskoj obitelji Antuna Andrića, sudskog podvornika i Katarine Pejić. U dobi od dvije godine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njenog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca. Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva Napredak, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu.

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne, a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata Zvonimir u Beču (Vihor, 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u Berlinu. Drugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije 1945. bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. 1961 godine dobiva Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.  Najpoznatije njegovo djelo je roman Na drini ćuprija, a objavio je tridesetak naslova, među ostalima Travničku kroniku, Prokletu avliju, Gospođicu, Omerpašu Latasa, ili zbirke pjesama Ex ponto, Nemiri, Znakovi pored puta.

Posljednja zbirka pripovjedaka koju je Andrić za života objavio pojavila se pod naslovom

Lica (Mladost, Zagreb, 1960). U zaostavštini je nađena neobjavljena, za štampu pripremljena zbirka od dvanaest priča, među kojima je i priča Baron. Nijedna od ovih priča nije bila objavljena za života. U prvom posthumnom izdanju Andrićevih djela u šesnaest tomova, priče iz Kuće na osami date su u obliku i redoslijedu koje im je odredio sam autor. Isto i u ovom izdanju sabranih djela. U prvom posthumnom izdanju, zbirci Kuća na osami dodano je i šesnaest pripovijedaka koje nisu bile uvrštene ni u jednu autorovu zbirku kao ni u sabrana djela. Riječ je o pripovijetkama koje su za Andrićeva života objavljene u listovima i časopisima a ostale malo poznate čitalačkoj publici. Priređivači su ove pripovijetke razvrstali po kronološkom redu objavljivanja.

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Mislim da je sada dobro vrijeme za jedno pivo
Franklin D. Roosevelt, američki predsjednik nakon potpisivanja New Deala, dokumenta koji je otvorio put ukidanju prohibicije

Nacrtaj mi krigl








Najnovije iz kategorije Pivo u stihu i prozi