Bar da mi se ne ostvare snovi

Nerijetko nam ljudi, u namjeri da nam pokažu naklonost i simpatiju požele da nam se ostvare „svi snovi“. Prigodom rođendana, krštenja, vjenčanja, mature...

A što je s namo koji imamo noćne more?

Recimo, ja.

Osim što sam „sanjao sam noćas da te nema“ mori me san i kako je sve otišlo k vragu. Kako nema više koga da nas liječi, kako nam o djeci „brinu“ ravnozemljaši, kako je postalo važno imati i „izgledati“, a ne umijeti i znati.

Kako se sistem vrijednosti okrenuo na glavu, kako nije sramota lagati, ukrasti i iskoristiti. I kako samo naivni misle da će uskoro desiti bolje. Kao da se „bolje“ samodešava, bez našeg činjenja. Kako je sloboda i kada možeš slobodno ugrožavati drugog.

Sanjao sam, kažem, da se više i ne prepoznajemo, da smo svi u maskama, da se i ne smješkamo, da javno i ne kišemo, da se držimo podalje najbližih, da sa susjedom komuniciramno virtualno, da nam je normalno što ne možemo na sahranu poznanicima. Da se, dakle, otvaramo po svim šavovima.

Jednom riječju da smo se usrali.

Gotovo ninašto više ne utječemo. Čekamo da nam stožeri i pleteri kažu što ćemo i kako. I dokle. I koliko.

Nedavni potres nas je uz to podsjetio da „nesreća ne dolazi sama“. Da ima i gore. Ali i pružio mogućnost „zvjerima da pokažu trag“. Pa se razotkrio „stari kriminal“ u obnovi i mnoge afere čelnih domoljuba. Ali i solidarnost na koju smo gotovo već zaboravili.

Čovjek je kao kuća. Ako nije od čvrstih temelja sazdan i on se zaruši.

Zato ne žurite sa željom da se baš svakom ostvare baš svi snovi.

Ne sanjaju svi da „se noćas ljubimo u klasju“.