Avanture pod pločnikom

Kada budem stigao tamo, prvo ću popiti jednu malu bocu piva i pojesti ustajali sendvič. Odnijet ću to do stola u uglu, očistit ću šeširom mrve od kolača i naslonit ću knjigu na karafindl. Treba još na samom početku da predvidim sve pojedinosti. Ostalo mora uslijediti slučajno.

Sjedeći tamo pred podne, hladan i smiren, izgledat ću kao da imam više od dvadeset godina i pravit ću se da čitam, a ispod oka ću gledati svijet koji čeka i pije i koji je nemirno i zaposleno usamljen za šankom. Svi će stolovi biti zauzeti. Bit će tu žene koje će nepomične davati znake preko svoje hladne kave; stari, anonimni ljudi s burmutom na obrazima, koji podrhtavaju nad čajem; mirni ljudi koji ne očekuju nikoga da stigne vlakovima koje željno iščekuju svakoga sata; žene koje su tu došle da bi pobjegle, da bi krenule vlakom za Sveti Yves ili za Liverpul, ili za bilo kuda, ali koje znaju da nikada neće otputovati nijednim vlakom, i koje piju šalice čaja i govore same sebi: mogla bih da putujem ovim u dvanaest ali sačekat ću onaj u dvanaest i četvrt; žene sa sela s tucetom djece, koje propadaju; prodavačice, činovnice, uličarke, svijet koji nema gore što raditi, svi nesretni, sretni u lancima, zbunjeni stranci i strankinje u staničnom bifeu u gradu koji poznajem od korica do korica.

Vrata su se zatresla. "Hej vi tamo", rekao je glas spolja. "Sjedite unutra već satima".

Pustio je toplu vodu. Iz slavine je mlazom potekla hladna voda prije nego što je mogao iz lavaboa izvaditi šešir. "Ja sam jedan od direktora kompanije", rekao je, ali mu je vlastiti glas zvučao slabački i nesigurno.

Kada su koraci ponovo zamrli pokupio je svoje kofere, izašao iz zahoda i uputio se hodnikom. Stojeći ispred kupea prve klase video je jednog čovjeka i konduktera kako prilaze vratima zahoda i lupaju. Nisu pokušavali da otvore. "Sve od Nisa", rekao je čovjek.

Vlak je gubio brzinu, i iz izgubljene zemlje prelazio je u dim i tunel tvornica, dimio je pored platformi predgrađa i visokih kuća s razbijenim prozorima i donjim rubljem koje je poigravalo u prljavim dvorištima. Djeca na prozorima nisu mahala vlaku. Mogao je to biti vjetar koji prolazi. 

Gomila svijeta stajala je raspravljajući se pred vratima kada se vlak zaustavio pod velikim staklenim krovom.

"Malo pivo, molim, i sendvič sa šunkom". Odnio je to do stola u uglu, očistio mokrim šeširom mrve i sejo baš pred podne. Izbrojao je novac: osam funti, devet šilinga i peni. Skoro tri funte više nego što je ikada video. Neki ljudi zarađuju ovoliko svaki tjedan. Trebalo je da mu potraje do smrti. Za susjednim stolom sjedio je gojazan, sredovječan čovjek s biljegom boje čokolade preko obraza i podbratka, biljegom koji je izgledao kao polovina brade. Baš je praznom bocom podupirao knjigu kada mu priđe jedan mlad čovjek.

(Odlomak)

Dylan Marley Thomas rođen je 27. listopada 1914. u Swanseaju u Walesu. Oba roditelja Dilana Tomasa govorili su velški i održavali jake veze sa velškom kulturom i običajima, ali su djecu odgajali na drugačiji način, i to tako da govore samo engleski. Godine 1925., odmah iza 11. rođendana, Dylan je počeo pohađati nastavu na Gramatičkoj Školi Swansea gdje je njegov otac predavao. Roditelji su ohrabrivala mladog Dylana da piše, i on je razvio nezajažljivu želju da se dokaže kao pisac. U školi, jedini predmet u kojem je bio odličan bio je engleski.  
Godina 1933. bila je godina kada je njegova poezija doživjela veći odjek. Objavljivan je u časopisima, a na BBC-jevom poetsko takmičenje čitao je uživo.

Naredne godine se preselio u London, gdje je postao šire poznat kao pijani čudak, iako je njegovu prvu zbirku 18 Pjesama, hvalio dobar broj etabliranih pjesnika. Pa ipak ga je uporno pratila reputacija pijanice, prije nego pisca. Osnovne teme poezije Dylana Thomasa bile su nostalgija, smrt i izgubljena nevinost. Često je pisao o svojoj prošlosti, o dječaštvu ili adolescenciji. I Wales, i velški predjeli i ljudi, postali su neodvojiv dio njegovog pisanja.  Godine 1950. Dylan se otisnuo na dužu turneju po Americi, očigledno ne bi li prikupio potrebna sredstva za život. Ali to je prouzrokovalo potpuno nezadovoljstvo u braku s Kathlin, u kojem je imao troje djece.

Vjerovalo se da je Dilan prvi put okusio alkohol tokom dana kada je radio kao reporter u Večernjim Novostima Južnog Walesa. Naravno, ispijanje piva bila je popularna razbibriga u kraju, i sa kolegama reporterima posjećivao bi pubove Swanseaja, Gaver i Mambles. Bilo je to poročno zadovoljstvo koje ga je pratilo do kraja života, i on se duboko suživio s romantičnom slikom pijanog pjesnika. Često je bio sklon pretjerivanjima u pijanoj razmetljivosti, i ponekad bi govorio prijateljima da pati od ciroze jetre - tvrdnja koju je kasnije autopsija njegovog tijela opovrgnula.

Iako je počeo piti tijekom njegovih novinarskih dana u Swanseau, alkohol je bio prisutan u Thomasovoj obitelji još mnogo ranije. Otac mu je bio teški pijanac, a bilo je sklonosti alkoholu i s majčine strane. Iako je alkohol bio stalno prisutan u njegovom zrelom dobu, bilo je i epizoda destruktivnog kompulsivnog samoprejedanja. Prema biografu Paulu Ferrisu, rekao je prijatelju - iako pijan - da je pio ne bi li obuzdao nered izvan sebe i ne bi li uspostavio red u sebi. Često je bio sretan kad je pio umjereno, što je njegovu zavisnost dovodilo u pitanje. Ono što je jasno, bilo kako bilo, jeste to da dok je Dilan mogao biti prijatan nakon koje čašice, kada bi prešao u tešku opijenost često se ponašao ponižavajuće. Nakon njegove smrti, Kathlin je rekla da bi doživio duboku starost da nije bilo alkohola.

Ispostavilo se da će to biti uzrok njegovog pada. U posljednjoj godini života zdravlje mu se dramatično pogoršalo, sa upornim bolovima u grudima pogoršanim sklonošću astmi i životnim vijekom teškog pušačkog staža. Na turneji po Americi 1953, Dilan se napio i slomio ruku nakon što je pao sa nekih stepenica na putu do kazališta. Na svom posljednjem putu u New York, počeo je mnogo piti, i povraćao je tijekom probe Pod Milk Woodom. Doktor, mu je zaprijetio pa je pokušao manje piti, ali nije mogao. Umro je  u New Yorku 9. studenog 1953. nakon alkoholne kome.