SLÁDEK: Bedřich...
VANĚK: Molim
SLÁDEK:Znaš što je u svemu tome najgore?
VANĚK: Što?
SLÁDEK: Pa to, k vragu, što ja ne znam što da im kažem svaki tjedan, kad o tebi ne znam ništa pod milim bogom, s tobom se teško družiti, samo neke mrvice pokupim, da se gdjekad skloniš u laboratorij, da su te koji put vidjeli u gradu s Maruškom iz točionice, da su ti naši dečki za održavanje pogona kod kuće nešto prčkali po grijanju... što mi sve to vrijedi? Hajde, reci, što da im pričam svaki božji put? Što, a?
VANĚK: Nemojte se ljutiti, ali tu vam ja zbilja ne mogu nimalo pomoći...
SLÁDEK: Naravski da možeš! Samo kad bi htio!
VANĚK: Da mogu? Kako?
SLÁDEK: Ti si intelektualac, je l' da? I u politiku se razumiješ, je l' da? Pišeš, je l' tako? Tko bi bolje od tebe mogao znati što oni zapravo žele doznati?
VANĚK: Oprostote, ali ipak...
SLÁDEK: Pazi ovamo: u tom skladištu bi imao vremena na bacanje, što bi te koštalo da mi jednom tjedno sve pribilježiš na papir? Toliko sam zavrijedio, je l' da? A ja ću te nositi kao rosu na dlanu! Živjet ćeš kao bubreg u loju. I piva si možeš uzeti koliko hoćeš! A ti to napraviš lijevom rukom! Pa valjda si, k vragu, nekakav pisac! Taj dečko Tonda Mašek je zbilja u redu, ne možemo ga ostaviti u govnima! Zar nas dvojica ne pušemo u isti rog? Zar nećemo jedan drugome pomoći? Jednom riječju, da uđemo u kompu? Zar to nismo već i zalili? Reci pravo: jesmo li zalili ili nismo?
VANĚK: Dobro, jesmo, ali...
SLÁDEK: Dragi moj Bedřich, sve sada osvisi o tebi! Samo ako se potrudiš, piše nam se dobro! Ti ćeš pomoći meni, ja njemu, on meni a ja opet tebi, jednom riječju: svakom se isplati. I nećemo imati pakao u životu!
Stanka.
Ej, šta me tako gledaš?
VANĚK: Ja vas ne gledam...
Stanka.
SLÁDEK: Osim toga, u tome slučaju sam odlučuješ što će znati o tebi, to nije za odbaciti...
VANĚK: Znam...
Stanka.
SLÁDEK: A u skladištu bi ti bilo zbilja dobro, je l' da? Toplo, vremena za bacanje...
VANĚK: Bilo bi sjajno...
Stanka.
SLÁDEK: Dakle, znači da smo se dogovorili?
VANĚK: Gospodine upravitelju...
SLÁDEK: Što je?
VANĚK: Ja sam vam zbilja zahvalan za sve što ste za mene učinili, cijenim to i najbolje znam, kako je takav postupak danas izuzetan, vi ste mi, tako reći, izvadili trn iz pete, ja zbilja ne znam što bih bez vaše pomoći, mjesto u skladištu bi za mene značilo više nego možete sebi i zamisliti, ali ipak, znate, nemojte se ljutiti, ipak ne mogu prijaviti samoga sebe...
SLÁDEK: Kako: prijaviti? Tko je spomenuo prijavu?
VANĚK: Ne radi se o meni, meni to više ne može naškoditi, ali je ovdje riječ o načelu! Ja u načelu ne mogu pristati na...
SLÁDEK: Na što? Daj, reci dokraja! Na što ne možeš pristati?
VANĚK: Na suradnju koja se protivi mom uvjerenju...
Kratka, napeta stranka.
Václav Havel (5. listopada 1936.-18. prosinca 2011.), „predsjednik Češke republike i svjetski poznati dramatičar godinama je već magična i kultna osoba, čovjek kojeg demokratski svijet poznaje i s neskrivenim simpatijama i znatiželjom prati na njegovom državničkom putu." Tako je o V. Havelu pisao Branko Hećimović u katalogu izložbe Državnik i dramatičar Václav Havel, koju je 2000. godine organizirao češki Divadelní ústav (Kazališni institut), Slovenski gledališki muzej (Kazališni muzej) i Zavod za povijest hrvatskog kazališta, književnosti i glazbe HAZU. Izložba, koja je fotografijama i dokumentima svjedočila o Havelovu liku i djelu, kao i o brojnim vezama s Hrvatskom, te o njegovim kazališnim komadima postavljanim na daske hrvatskih teatara, obišla je niz gradova, a među ostalima i Daruvar. Te godine bio je Havel, zajedno sa svojim hrvatskim kolegom Mesićem, i pokrovitelj Žetvenih svečanosti češke manjine, što se održavaju u Daruvaru, pa i načelno obećao da će doći na tu manifestaciju, ali premda je tijekom ljeta boravio u Hrvatskoj, to nije uspio uklopiti u svoje obveze.
Hrvatska su kazališta dosta igrala Havela, baš kao i ona u drugim jugoslavenskim republikama, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Sloveniji... Vrtna svečanost (Zahradní slavnost) postavljena je u Teatru ITD pod nazivom Drugarsko večer s Ivom Serdarom i Krešimirem Zidarićem u glavnim ulogama, Asanacija u Hrvatskom narodnom kazalištu s Ivom Marjanović i Vanjom Drachom, i tako dalje. Najpoznatija i najbolja Havelova predstava Audijencija igrana je u dramskom kazalištu Gavella od veljače 1980. godine, kada je autor robijao zbog svojih političkih uvjerenja. U predstavi koju je prema prijevodu Ivana Kušana postavio Božidar Violić, a kostime i scenu radio Željko Senečić, koji je i autor naslovne ilustracije, glumili su Pero Kvrgić i Zlatko Vitez.
Glavni lik Bedřich Vaněk zapravo je sam Havel, a komad je autobiografski. Vaněk naime radi fizičke poslove u pivovari, on je pisac, kojem u socijalističkoj Čehoslovačkoj nije dopušteno javno djelovanje, jer je politički „zglajzao" pa mora raditi fizičke poslove. Njegov šef u pivovari majstor pivar Sládek vrbuje ga da cinka kolege iz pogona, jer to od njega traže „estebaci" po naški bismo rekli „udbaši" to jest tajne službe. Cijela predstava je dijalog dva lika, koji tijekom razgovora ispijaju poveći broj boca piva, ta u pivovari su, zar ne! Havel je komad napisao na osnovu vlastitog iskustva. Njemu je zaista zbog navodne političke subverzije od početka takozvane „normalizacije" kako se tada govorilo za ono što je u stvari bila sovjetska okupacija, zabranjen rad u kazalištu u kojem je radio, kao i objavljivanje književnih djela, a 1974. godine oko godinu dana proveo je u pivovari Trutnov kao fizički radnik. Audijencija je napisana na temelju tih iskustava, a u jednog od čeških postava Václav Havel sam glumi svog junaka Vaněka.
O Havelovu iskustvu fizikanera u pivovari snimljen je i dokumentarni film Občan Havel přikuluje (Građanin Havel valja burad), koji je u lancu čeških multipleks kina prikazivan besplatno u petak 23. prosinca, na dan posljednjeg ispraćaja bivšeg češkog predsjednika. Vaclav Havel umro je u nedjelju 18. prosinca 2011.
Pročitajte i ovo:
