I tako ubiše nam Ferdinanda, reče služavka gospodinu Švejku, koji se, nakon što je prije koju godinu napustio vojnu službu, kada ga je vojna liječnička komisija definitivno proglasila ludim, izdržavao prodajom pasa, ružnih nečistokrvnih mješanaca, za koje je krivotvorio rodovnike.
To je jedna od najpoznatijih prvih rečenica u povijesti literature. Tako naime počinje najveći humoristični roman na svijetu, Doživljaji dobrog vojnika Švejka u svjetskom ratu češkog humorista Jaroslava Hašeka. Remek djelo bez premca, čisti brušeni literarni dragulj. Dobro, reći ćete zacijelo, Švejk svakako ima veze s pivom, jer je opće poznato da je to najveći pivopija ikada i da na proputovanju Češkom i Slovačkom, Rusijom i Ukrajinom, Austro-ugarskom, te Balkanom, kamo ga je sve poslao njegov autor, nije propustio zaći niti u jednu jedinu gostionicu i da je svagdje popio pokoje pivo, a svaka pivska beba zna da ih je najviše strusio U kalicha (Kod kaleža), u praškoj pivnici koja je danas meka svih svjetskih švejkologa i švejkofila, ali kakve veze s pivom ima dotični Ferdinand, o čijoj zlosretnoj sudbini raspreda u uvodnom poglavlju Josef Švejk sa služavkom gospođom Müller? Ta slavna prva rečenica odnosi se naime na događaj što se zbio prije točno jednog stoljeća, 28. lipnja 1914. godine, dakle na sarajevski atentat, koji je bio i neposredan povod izbijanju Prvog svjetskog rata, točno mjesec dana kasnije, i na nju Švejk, trljajući opoldedokom reumatična koljena, odgovara protupitanjem: -Kojeg Ferdinanda, gospođo Müller? Ja znam dva Ferdinanda. Jednog koji je sluga kod drogerista Průše, što mu je jednom zabunom popio bocu nekakvog ulja za mazanje kose, i onda znam još Ferdinanda Kokošku, što skuplja onaj pasji drek. Nijednog baš nije šteta.
Naravno da se nije radilo niti o jednom od Švejkovih poznanika, nego o „nadvojvodi, onom iz Konopišta, onom debelom, onom pobožnom." A on je, iako povijesne knjige o tome baš i ne govore, imao itekako puno veze s pivom. Prema tezi doktora Zdeněka Suse iz Velike češke pivske knjige, zapravo je za tu vezu zaslužna njegova supruga Žofija (Sofija) Chotková, punim imenom Sofija Marija Jozefina Albina. Njih su se dvoje upoznali u Prešpurku (hrvatski: Požun), tojest u današnjoj Bratislavi. Nasljednik austro-ugarskog prijestolja František Ferdinand (cijelim imenom Franz Ferdinand Habsburg-Lothringen-d'Este) u sklopu je svojih vojnih zadataka posjećivao tamošnjeg zapovjednika, a Žofija-Sofija dolazila je tamo kao družbenica nadvojvotkinje Izabele i njene kćeri Kristine. Naime, iako plemenita roda, Sofija nije imala visok položaj, a obitelj grofa Karela Choteka iz Chotkova i Vojnina, koji je bio njezin djed, bila je svjetovno i altruistički nastrojena i unatoč velikim zaslugama, nije imala nasljedstva, pa se oko Sofije baš nisu trgali prosci. Stoga je dugo ostala neudata, sve dok se u nju nije zagledao prestolonasljednik Franjo.
Najvrednije što je posjedovala grofovska obitelj Chotek je dvorac u mjestu Veliko Březno nedaleko Ústí nad Labem i tamo je Sofija provela najljepše dane svoga djetinjstva i mladosti i života uopće, i kada nije bila u Bratislavi, bila je tamo. Tamo joj je Franjo Ferdinand slao ljubavna pisma, koja je u dvorac nosio šef željezničke stanice Viktor Cibich, te tako ušao u legendu, njegov lik i danas se nalazi na etiketi lokalnog piva Březňák, a o tome govori posebna priča na našoj stranici -Legende i mitovi o Victoru Cibichu.
Tu se u slučaj obljetnice sarajevskog atentata uključuje pivo. Naime, u Velikom Březnu, gdje je Sofija Chotková uzdisala nad ljubavnim pismima svog tajnog obožavatelja, bila je pivovara, čije su pivo podjednako obožavali i narečeni šef stanice, i naša grofica, koja je, dakle, morala tajiti ljubav prema nasljedniku prijestolja. No, on je to energično prekinuo - objavio je da je hoće za ženu, a kad je ustrajao u svojoj nakani, morao je dati napismeno da njihovi potomci neće moći na austro-ugarski tron. Nakon toga se Sofija-Žofija preselila u dvorac Konopiště, nadomak Praga, a da joj ništa ne bi nedostajalo, Ferdinand je kupio i dao obnoviti i preurediti propalu pivovaru u obližnjem Benešovu.
U Konopištu je bračni par živio skladno i zadovoljno, odgajajući svoje troje djece, a kad Ferdinand nije bio u svojim lovačkim pohodima, o čemu svjedoči sjajna zbirka oružja i trofeja u dotičnom dvorcu, putovali su zajedno i svagdje kušali lokalna piva. I tko zna koliko bi to potrajalo, da nije bilo kobnog lipnja 1914. godine i nesretnog puta u Sarajevo. Ferdinand je Sofiju nagovarao da ga na taj put ne prati, govoreći da je tamo nemirno i nesigurno, ali ona je bila ustrajna. Kako je to završilo, uglavnom znamo. I Ferdinand i Sofija umrli su na prije točno jednog stoljeća, 28. lipnja 1914. godine, od posljedica hitaca koje je na njih ispalio atentator Gavrilo Princip.
Pivovara Benešov danas nosi ime Ferdinand, u čast svoga dobročinitelja, koji ju je te 1887. godine, kada ju je kupio, jamačno spasio od propasti. Inače, na tom mjestu se pivo kuha još od 1595. godine, kada je Archleb iz Kunovica dao puku vazalskog grada Benešova privilegij varenja piva. No, za Tridesetogodišnjeg rata pivovara je zatvorena, da bi bila obnovljena tek 1872. godine, kada do Benešova dolazi željeznica. Tada se gradi i sladara, no građani, koji su upravljali pivovarom teško izlaze na kraj i petnaest godina nakon pokretanja proizvodnje prodaju pivovaru prestolonasljedniku Ferdinandu. Godine 1923. pivovara je podržavljena i rekonstruirana, a nakon Drugog svjetskog rata, 1948. je nacionalizirana, te sve do 1990. godine tavori uz neznatne oscilacije. Nakon toga mijenja nekoliko vlasnika, da bi danas kuhala dvjestotinjak tisuća hektolitara piva godišnje i ponosno ih reklamirala sintagmom „istinsko pivo" (Skutečné pivo). A na ceradi dostavnih kamiona pivovare stoji parafraza prve rečenice iz Hašekova romana o dobrom vojniku Švejku, koja kaže: I tako, dovezli nam Ferdinanda gospođo Müllerova!
Uz Desetku, svijetli i tamni lager, te bezalkoholno pivo, pivovara se posebno diči trinaest postotnim polutamnim specijalom nazvanim Sedm kulí, a to nas još jednom vraća Švejku i sarajevskom atentatu. Naime, jednom je Švejk završio u hapsu jer je u nekoj partiji karata, bacajući sedmicu bundevu uzviknuo: Sedm kulí, jako v Sarajevu! (Sedam kugli, kao u Sarajevu!). Naime, kule je češki naziv za boju u mađarskim kartama, koju mi zovemo bundeva (karo). Za žbire je to naravno bilo dovoljno da Švejka utamniče, jer su u tome prepoznali ruganje. A Švejkova uzrečica opet vuče korijene iz uvodnog razgovora dobrog vojnika s gospođom Müller, koji ide ovako: „Ja si nekako mislim da se gospodin nadvojvoda Ferdinand isto tako u tom Sarajevu prevario u tom čovjeku, što je pucao na njega. Vidio je nekakvog gospodina i pomislio: To je sigurno u redu čovjek, kad tako kliče u moju slavu. A onda ga taj čovjek ustrijeli. Dao mu je jednu ili nekoliko?" „Novine pišu, milostivi gospodine, da je nadvojvoda bio kao rešeto. Ispalio je u njega sve patrone."
Tako je iz švejkovske filozofije nastala općepoznata mistifikacija. Zahvaljujući tom literarnom razgovoru mnogi i danas misle da je Ferdinand izrešetan brojnim zrnima, pa tu famu podgrijava i naziv piva Sedm kulí. Međutim, to nije istina. Forenzičari su na mjestu događaja pronašli samo dvije čahure, što znači da je Gavrilo Princip u vojvodski par ispalio dva metka, po jedan u nadvojvodu Ferdinanda i u njegovu suprugu Sofiju, i oba su - kako smo vidjeli - bila smrtonosna.
Fotografija atentata na nadvojvodu Ferdinanda i njegovu suprugu - Jaroslav Bruner-Dvořák
