Prof. Zdeněk Nejedlý, poznat kao Crveni djedica imao je teoriju o razlici između Bedřicha Smetane i Antonina Dvořaka: Smetana je po njemu bio pučki skladatelj, pravi čovjek iz naroda, i kvalitetan, Dvořak sumnjičavi kozmopolit, nazadnjački tvorac dekadentne glazbe. Nejedlý je pak propustio, bit će namjerno, jer bi to proturječilo njegovoj teoriji, usporediti dva majstora po njihovu odnosu prema pivu.
Ja sam to učinio umjesto njega i ustanovio sam, da su s toga, dosad zanemarenoga motrišta, Smetana i Dvořak dvije potpune suprotnosti: Smetana je odrastao u pivovari, gdje se pivo rađa, Dvořak u gostionici, gdje pivo završava. Početak i kraj piva su pak podjednako bogoumilni, napokon, uzajamno se uvjetuju, jedan bez drugoga su nezamislivi. Isto tako, češka je glazba nezamisliva bez obadva umjetnika: uz sve njihove razlike, besmisleno je jednog od njih uzdizati a drugog osporavati, kad se zvuci obojice razliježu iz ovog pića.
Nužno je ipak priznati, da određena razlika postoji. Smetana je pio pivo najdalje u Göteborgu u Švedskoj, dok je Dvořak uz pivo sjedio čak i u Americi, što znači da je bio uistinu kozmopolit. Ali, postoje i dokazi da je istovremeno bio i lokal-patriot – i u Americi je naime pio češko pivo. Potvrđuje to svjedok Dvořakova odmora u češkom naselju Spillville u Iowi 1893. godine, izvjesni Zdeněk Mahler.1 Pripovijedao je kako se cijelo selo vatreno pripremalo za dolazak slavnog Maestra i njegove obitelji. Limar Schmidt je tako za dobrodošlicu Maestru vlastoručno izradio limeni lončić za pivo. Dvořáka je to dvostruko obradovalo - najprije ga je nrazveselio lijep praktični dar, a onda i pomisao da lončić valjda ne bi dobio, kada u selu ne bi bilo nečega što se u njega lijeva. U Americi je imao loša iskustva s dostupnosti alkohola, pa je radije pitao: „A ovdje se smije točiti pivo?“ –„Ne smije, ali može,“ odgovorili su. „… Nama to nije alkohol, nego tekući kruh!“ Od toga su trenutka i Dvořákovi, kao i svi mještani Spillvilla, dobro znali da će praznici biti ugodni.
Dvořák nije baš bio tip za šetnje – u Pragu je najdalje išao do kolodvora gledati lokomotive. Također u Spillvilleu nije baš nabio veliku kilometražu. Kad nije zapisivao note, sjedio je na dvorištu s viđenijim mještanima i kartao – igrali su za šibice, ali kao da je ulog bio sam život. Tijekom te aktivnosti grlo se sušilo, pa su djeca morala svaki čas s vrčem do saloona – ali tajno, sa stražnje strane. Galon zabranjenog piva stajao je samo 30 centa… Ali, pazite, nije to bio britanski galon, koji sadrži nešto više od devet piva, nego je to galon američki, koji se sastoji od sedam velikih piva i jednog „kržljavog“ malog piva – konkretno, ima 3,785 litara. Bilo kako bilo – piva nije manjkalo, a nije bilo ni skupo.
Svjedok dalje pripovijeda, da su hladno skrovište, gdje su držali pivske lončiće, uredili ispod nepričvršćene daske stepeništa, a nazivali su ga tajnim imenom „blind pig“. Nije mi pošlo za rukom doznati pod koju su stepenicu spremali lončiće, a pretpostavljam da je to zacijelo bila sedma.
U kartaškim i pivskim seansama s Maestrom sudjelovao je i mjesni župnik P. Billy. Babe su se navodno križale, govoreći :“To je prava Sodoma!“ Župnik ih je pak umirivao biblijskim citatom: „Dajte piće onima koji su žedni i duša im je tužna, da zaborave na stradanja svoja!“2
O toj sam dogodovštini raspredao s jednim od svjedoka Dvořákova boravka u Spillvillu.3 Ispripovijedao mi je svojim svake pažnje vrijednim češkim jezikom, da je i u Spillvillu zakon o prohibiciji stupio na snagu 1884. godine, tako da predavanje pivu s Maestrom Dvořákom 1893. godine nije bilo tako jednostavno, kao što se čini iz prethodne priče. U Spilvilleu su ipak imali dvije pivovare i osam saloona, tako da ni provođenje prohibicije nije bilo lako. Također mi je objasnio da „blind pig“ nije bilo nikakvo skrovište za pivske lončiće, kako tvrdi prethodni svjedok (koji pak ni u kom slučaju nije mogao biti očevidac). „Slijepa svinja“ je bio ilegalni način prodaje alkohola, koji su izmislili Česi, kako bi i u vrijeme prohibicije došli do svoga piva.
Najomiljenija slijepa svinja bila je, kažu, pod mostom preko Turkey Rivera, gdje je „svinjom rukovao“ izvjesni Johnny Voppe. Taj je čovjek jednostavno kad bi pao mrak, sjedio pod mostom. Prišla bi mušterija, na kraj mosta stavila novac, okrenula se i pravila se kao da gleda zvijezde u blagoj ljetnoj večeri. Kada se ponovo okrenuo, novca više nije bilo, a na njegovu mjestu stajala je boca. Smisao toga složenoga postupka bio je u tome da kasnije nitko – pa ni sam kupac – nije pred sudom mogao posvjedočiti, da je na svoje oči vidio kako mu je Johnny Voppe prodao zabranjeni alkohol.
Isto tako i to s pivom uz karte znalo je biti zamršeno. Jednom se tako Maestro Dvořák zakartao u saloonu kod Tonyja Kapinosa, kad je nestalo piva. Tony je noću otišao po novo bure u susjedni Calmar. Pri povratku u ga zaustavili policajci i oduzeli bure. Koji dan kasnije, dobio je poziv na sud. Maestro Dvořák mu je navodno savjetovao da traži da mu sude pred porotom. Imao je pravo na to, pa je sudac odgodio ročište, i počeli su skupljati porotu među nekažnjavanim građanima Spillvillea. Maestra Dvořáka su na brzinu proglasili počasnim građaninom, tako da bi mogao i on sjesti među porotnike.
Kad je porota skupljena, Dvořáka su izabrali za predsjednika. Slučaj je izgledao jednostavno, ali samo u početku. Tony Kapinos nije porekao da je bure – inkriminirani predmet – njegovo vlasništvo. Na pitanje suca, što je u buretu, pak, izjavio je da je melasa. Na buretu doduše piše „Comstock Brewery Calmar“, ali to je samo zato, što ga je u prijašnjim vremenima, kada je to još bilo dopušteno, koristio za pivo. Sada – potpuno u skladu sa zakonom – koristi staro bure za melasu.
„A vi mislite, mister Kapinos, da će vam to netko vjerovati,“ nasmijao se navodno sudac. „Vama, koji ste već trideset i četiri puta osuđeni, i svaki put za prodaju alkohola…? Porota se sad može povući na vijećanje.“
Na to su porotnici poustajali a Maestro Dvořák, na sučevo veliko zaprepaštenje, otkotrljao corpus delicti – dakle to bure – u sobu za porotu. Tamo su se porotnici zaključali. Budući da dokazi na američkom sudu moraju biti izvan svake sumnje, odlučili su porotnici ispitati sadržaj bureta. To ispitivanje potrajalo je tri sata i dvadeset minuta. Bio je to učinak vrijedan respekta, jer u normalnim okolnostima izdržalo bi takvo bure tjedan dana. Još je veći bio učinak završnog govora predsjednika porote, praćenog glasnim podrigivanjem. Naš svjedok se prisjeća da se Maestro unatoč svojoj indisponiranosti uspio Časnom Sudu obratiti na engleskom i objasniti mu da porota nakon proučavanja dokaza nije donijela jednoglasnu odluku, a corpusa delicti je u međuvremenu nestalo. Zaključak je dakle: nevin zbog nedostatka dokaza.
Maestra su iz suda do Spillvillea odvezli kočijom. Gospođa Dvořák već se bila zabrinula. Kad je vidjela u kakvom je stanju, navodno je rekla: „Hvala Bogu, da su djeca već legla. Da ne vide tatu tako naderanog.4
1Zdeněk Mahler: Spirituál bíleho muže (Bjelački spiritual). Primus, Prag 1990., strana 115 i 118.
2Velečasni gospodin je tekst Izreka 31, 6-7 – koji smo u ovoj knjizi već citirali u priči o Kozini – malo skratio i prilagodio. U kraličkom prijevodu Biblije (izdana u mjestu Kralice 1579. – 1593., op. ur.), u kojem ju je Dvořák čitao, to mjesto glasi ovako: „Dajte žestoko piće onomu koji će propasti /i vino čovjeku komu je gorčina u duši /on će piti i zaboraviti svoju bijedu /i neće se više sjećati svoje nevolje“
3Josef Škvorecky: Scherzo capricioso. Sixty-eight Publishers Corporation, Toronto Canada, strane 120-143.
4I taj citat – isto kao i nekoliko prethodnih – uzet je iz djela Scherzo capricioso J. Škvoreckog
Preveo Mato Pejić