A očekivalo se ko će prvi poručiti piće. Jer se u Bukovici ne pije uz jelo, ni pojedince, ni na obroke, nego kad se pije, to se radi u gomili, bilo revenom, bilo da jedan časti. Vino dijeli jednom čašom onaj koji u tome ima njeke vještine i koga zovu "dolibaša". Obično kad crkvari tako posjedaju, zna se naprijed ko će biti u svakoj gomili dolibaša i kome pripada prva zdravica.
Kapitan Mijajlo mrdnu obrvama i kao da odgovara na nečije pitanje, reći će: "Pa hoćemo, valaj, okvasiti grlo! Poklade su. Hajde, Simate, donesi po vrč na glavu!"
Simat, najmlađi u društvu, ustade pa češkajući se jednom rukom, prstom druge ruke prebroja ih, pa otide u podrum i donese kabao vina i čašu, koje stavi pred dolibašu.
Ni dolibaša, niti iko od družine, njih desetoro, ne pogledaše na kabao; svako načini izraz kao da i ne misli o vinu, kao da mu nije do toga. Takav je običaj u Bukovici. Sramota je pokazati halapljivost. I sve što o tome sad ispričam ovdje, nije bilo slučajno, nego je takav red, upravo obred.
Dugo je potrajalo dokle najmlađi iz najbliže družine ne otide po vino. Tako iz treće, pa sve redom. Tek kad i pošljednju dođe kabao, onda kapitan Mijajlov dolibaša zahvati čašom i pruži mu je. Kapitan je nemarno uze, ali zadugo ne izvadi kamiša iz usta, nego pućkaše dalje, kao da u ruci držaše gorki lijek. Najposlije nazdravi ukratko najstarijem, pa srknu i namršti se, a čašu vrati dolibaši. Svi se muškarci tijem načinom obrediše, a kada dođe red na prvu žensku, ona se stade nećkati, te je, tobože, jedva nagovoriše da okusi.
Sve su te ceremonije tačno vršene i među ostalijem družinama.
Uz drugu čašu, kapitan Mijajlo nazdravi opširnije; za drugom čašom nastade pjevanje, zaokaše po dvoje i započeše:
"Kad sjedimo što da ne pjevamo,
I milom se bogu pomolimo!..."
I uza svaku dalju napijalo se sve kitnjastije, opsežnije, dokle se napošljetku već nije razumijevalo šta ko govori. Kablovi vina donošahu se jedan za drugim. - O sunčanom zahodu sav taj pravoslavni narod bješe trešten pijan, te otide uz planinu posrćući. A, razumije se, da su se napsovali boga, svijeh svetaca i kaluđera...
Simo Matavulj rođen je 14. rujna 1852. godine u Šibeniku, u porodici koja se "odnekud iz Bosne", naselila u ovaj grad još krajem 17. vijeka. Bio je jedno od petoro djece šibenskog trgovca Stevana Matavulja i Simeune Matavulj. Poslije rane Stevanove smrti, 1860. godine, majka Simeuna je osnovala i uspješno vodila radionicu narodnog odijela.
U Šibeniku je završio osnovnu školu, kao i nižu gimnaziju. Zatim odlazi u manastir Krupu, kod strica igumana Serafima, gdje se priprema za kaluđera i privatno uči bogosloviju. Ipak 1868. napušta manastir i odlazi u Zadar, i tu upisuje učiteljsku školu. Već 1871. završava školu, a potom se i zapošljava kao učitelj u Đevrskama i u Bukovici.
1873. godine je objavio svoj prvi književni rad, pjesmu Noć uoči Ivanja, u zadarskom Narodnom listu. Potom se seli u Crnu Goru i tu radi kao nastavnik gimnazije, nadzornik škole, urednik službenih novina, nastavnik kneževe djece, odlazi i za Milano i Pariz predvodeći grupu crnogorskih mladića koji su pošli na školovanje.
Centralno djelo književnog stvaralaštva Sime Matavulja, po mnogima, je roman Bakonja fra Brne, koji se pojavio 1892. godine. Ovaj roman je odmah primljen kao jedno od kapitalnih djela realizma jugoslavenske književnosti. Matavulj je u svojim djelima težio da u motivima iz primorskog života prikaže onaj živi, neposredni osjećaj stvarnosti i ljudi i težnju da se život, bez dotjerivanja i ukrašavanja, prikaže onakvim kakav zaista i jeste. Sva ova svojstva dolaze do punog izražaja i u ovom epohalnom djelu. 30. siječnja 1904. godine postao je redovan član Srpske kraljevske akademije. Umro je u Beogradu 20. veljače 1908. godine. (Divna Milošević, Univerzitetska biblioteka Svetozar Marković)
