Hamam, ili amam, kako tko voli, je tursko kupatilo, koje je, u našem slučaju, rimsko i kojeg su Turci onomad naslijedili i njime gospodarili vijekovima.
Rimljani se iskupali, otprašilo i Turke, a voda u amamu osta jednako topla.
Ljekovita i puna minerala pretekla je u mit o podmlađivanju i tijela i duha, pa su u njoj čunu močili i Andrić i Sremac, a bogami i Miloš Obrenović. I još mnogokoji lutajući namjernik.
Za Kraljevine se amam domaćinski održavao i činio ugodu mnogim damama što su u posebnom, ženskom, kupatilu mnoge tajne urezale u kamene klupe.
U socijalizmu je bio namjenjen širokim narodnim masama, radnicima, seljaštvu i poštenoj inteligenciji, pa su ga, na „socijalno“, preuzele državne bolnice i lječilišta.
Bilo kako bilo, danas je amam Wellness, ružne li riječi.
Ovdje se povijest ne okreće onim svojim točkom već curi žicom termalnog izvora.
Tako je i ona topla voda, osim u nekoliko kontroliranih bazena, skrenula i u koje novotajkunsko kupatilo.
Ne znam više, kaže nam fizioterapeut i vlasnik, čuvar i čistač, maser i kaser, sve u jednoj osobi, koja žica sada vodi u amam. Znam samo da vodu moramo podgrijavati, jer se negdje, uz put, gubi tlak.
I baš kad smo naumili da se podmladimo nestade prvo vode, a onda i struje.
Kopaju nešto – s nelagodom nas tješi vrijedna domaćica. I dok jednom rukom masira drugom telefonira elektri i zove vodovod.
Na opću radost stigla je i voda pa smo, prislonivši leđa na cijev staru „tisuću godina“ ipak osjetili mlazić prošlosti.
E, sad – kakve to veze ima s pivom.
Itekakve! Ništa, dok sjedite na rimsko-tursko-kraljevsko-socijalističko-tajkunskom mozaiku, ne bi tako dobro leglo kao hladna čaša piva, koje bi se moglo zvati i Amamsko.