Pivo je zdravo i jeftino osvježavajuće piće s niskim udjelom alkohola, dobiveno nepotpunim vrenjem vodenog ekstrakta ječmenog slada, uz dodatak hmelja. To je jedna od mogućih, i prilično dobra, definicija pjenušave tekućine, tog najrasprostranjenijeg alkoholnog napitka na zemaljskoj kugli, ujedno i najstarijeg, jer mnogi arheološki artefakti potvrđuju da se pivo pravilo i pet tisuća godina prije Krista.
No, što ćemo onda s, recimo, pšeničnim pivom? U njemu, naime, uz ječmeni slad mora biti najmanje polovica slada od pšenice. Prema hrvatskom Pravilniku o pivu čak trećina ječmenog slada može se nadomjestiti kukuruznom krupicom, što onda pivovare uglavnom i rade, naročito one velike. Posvuda u svijetu proizvodi se i cijenjen je pivski stil oatmeal stout koji se, kako mu samo ime kaže, pravi sa zobenim sladom. Ponegdje se pivo pravi i s rižom, a nađe se u kotlu i štošta drugo, pa bi bilo točnije reći da se pivo proizvodi od cerealija, odnosno žitarica, a ne od ječma.
Da je pivo osvježavajuće piće s niskim udjelom alkohola također je mnogo puta demantirano, jer postoje piva koja se normalno flaširaju u unučiće i toče u štampl a knjige rekorda zabilježile su da najjače pivo na svijetu ima nevjerojatnih 67 posto alkohola. Istina, to je veoma upitno, jer pravilnici o pivu ne dopuštaju deklariranje pivom pića čiji alkohol nije rezultat isključivo fermentacije, a ovako visok udio maligana naprosto je nemoguće dobiti (samo) vrenjem. No, mnogo piva ima desetak i više posto alkohola, famozni Samichlaus (Hürlimann/Eggenberg), recimo, 14 posto, a Samuel Adams Utopias čak 24,5 posto, što je također sve, samo ne „niski udio alkohola“.
Jeftino? Ne računajući onu bocu piva Löwenbräu, koja je prodana za 16 tisuća dolara, jer je to cijena postignuta na aukciji za bocu pronađenu na zgarištu cepelina Hindenburg, pivo zna imati itekako paprenu cijenu. Već onih 12 eura, koliko je posljednji put koštao litreni vrč (maß) piva na Oktoberfestu mnogi smatraju preskupim zadovoljstvom, no to je zapravo posve prihvatljiva, prijateljska cijena. Među najpaprenije spadaju edicije Carlsberg Vintage, čija je cijena bila identična godini u kojoj su kuhane – recimo boca barley winea (ječmeno vino) Vintage No3 iz 2010. godine prodavana je po 2.010 danskih kruna, što je preračunato iznosilo 1.944 kune.
A hmelj? Ah, hmelj! Taj danas samorazumljivi začin počeo se u pivo dodavati tek u 12. stoljeću, dakle prije najviše sedamstotinjak godina, dok je povijest proizvodnje piva duga najmanje sedam tisuća godina. Dakle, tijekom svih onih tisućljeća prije srednjeg vijeka okus piva je poboljšavan i napitak konzerviran nečim drugim, od meda, voća, bobica, do ljuske od jaja, ukupno preko stotinu stvari zabilježeno je na listi dodataka pivu. Kada je početkom 16. stoljeća hmelj, koji je tada u Europi već bio uobičajen, dospio u Englesku, naišao je na žestok otpor i dugo vremena se pivo bez hmelja zvalo „časnim imenom ale“, dok se pivo u koje je dodavan hmelj zvalo – beer.
Što ćemo onda s onom definicijom s početka teksta? Naravno, držat ćemo je se. Naime, koliko god sve pobrojano stoji i na očigled pokazuje da je definicija falična, ona itekako drži vodu, jer točno opisuje ogromnu većinu onog, što se nudi pivopijama. Ako kažem devedeset posto, sigurno neću pretjerati.
I to je samo jedan sićušni pokazatelj kako je pivo nepresušna tema o kojoj se neprekidno može pričati i pisati opsežno i zanimljivo. Neiscrpne su mogućnosti istraživanja pivske fenomenologije, povijesti pjenušave tekućine, pivske kulture i tradicije i svaki čas možete komotno u toj neverending priči krenuti ispočetka. Dakle, da oprostite – ab ovo...
Ab ovo, ab ono.
Ilustracija: Jeff Smith – Bone
