Pravila nogometne igre su jednostavna i prilično jasna.
Kao i ustav i zakoni predstavljaju okvir koji predviđa i omogućuje fer i sportsko nadmetanje. Svako odstupanje od utvrđenog se sankcionira prema predviđenim kreterijima.
Razlika je što je u sportskoj utakmici ponekad teško procijeniti „situaciju“, pa presudi subjektivna odluka suca. A tada smo često na klizavom terenu i daleko od „jedne istine“.
To se ipak tolerira, jer jednostavno nije moguće drugačije igru privesti kraju.
Problem je veći kad se praksa s terena preseli na aktualnu društvenu pozornicu. Pa se raznim „sucima“ dopusti da svojevoljno i „kreativno“ tumače propisane norme. U tim se situacijama ponekad i za najblaži, nesmotreni faul, zaradi žuti. S druge strane se ponekad i za uklizavanje s obje noge u cjevanicu ostane nekažnjen.
Kako u sudnici tako i u medijima, javnoj raspravi i političkom djelovanju.
Primjera za ovu tvrdnju ima previše i čini mi se da se oni u posljednje vrijeme umnožavaju. Tolerancija za neprilagođeno, nedopušteno, pa čak i kažnjivo ponašanje, postaje sve veća. To, nažalost, nije rezultat rasta demokratičnosti već populističke popustljivosti, račundžijskog mentaliteta i socijalne patologije.
„Daruvarac“ i „Virovitičanin“ (sin saborskog zastupnika I. Đ.) samo su posljednji (za sada), u nizu. Da ne spominjemo ranije „slučajeve“ već opisane i opjevane.
Obično prvo upiremo prstom u kućni odgoj kao „najzaslužniji“ za tu pojavnost, kao i teško ekonomsko stanje kao izgovor.
No, prvo mjesto pripada bez premca stvorenoj društvenoj klimi, političkom nemoralu, očajnoj kadrovskoj politici, uhljebizmu, prekrajanju prošlosti, ustašonostalgiji i okretanju na glavu temeljnih načela humanizma, solidarnosti i socijalne pravde.
Toliko namjernih prekršaja, dirigiranja sudačkim odlukama, faulima za zatvor a ne za karton, pogrešno priznatih pogodaka i divljačkog urlanja s tribine zasjenjuje svaku nogometnu utakmicu.
Odavno bi ekipi s tolikim brojem prekršaja i crvenih kartona, opstrukcije i gaženja pravila igre bilo oduzeto par bodova, ili bi u najmanju ruku igrala pred praznim tribinama.
A kod nas se to ne samo tolerira već i veliča. Promoteri prljavih igara su ugledni građani i česti gosti na domjencima i inauguracijama. Neki čak i sjede u važnim zakonodavnim tijelima, pa i u najvišoj vlasti.
A mi ih opet, kao i one nogometne miljenike koji, s jedva par razreda škole, za gol na utakmici zarade koliko neki za radni vijek (i pri tom izbjegavaju platiti porez), veličamo, slavimo i uporno glasamo za njih.
U toj smo igri mi jedini gubitnici i svako toleriranje takvog stanja je autogol.
A piva?
Pa pivu deremo u poluvremenu. Dok mrmljamo i, sebi u bradu, gunđamo na takve pojave.