130 godina Zagrebačke pivovare
Zagrebačka pivovara slavi ove godine lijep okrugao jubilej – 130 godina postojanja. Obljetnica je to vrijedna svakog respekta, pa ne sumnjamo da će je najveća hrvatska pivovara, s polovicom udjela na nacionalnom tržištu piva, obilježiti dostojno, baš onako kako i dolikuje. Uostalom, proslava je već počela i sigurno ste već vidjeli slavljenički spot, ili plakat.
Cijela će godina biti posvećena rijetku jubileju i tijekom njezinih dvanaest mjeseci nizat će se prigodne manifestacije, programi, akcije, nagradne igre, no sama obljetnica pada na dan 19. svibnja. Naime, toga dana 1892. godine održana je osnivačka skupština Zagrebačke pivovare kao dioničke pivovare i tvornice slada. Ta osnivačka skupština održana je – zabilježili su pedantni kroničari onog vremena – u prostorijama Hrvatske eskomptne banke na Jelačićevu trgu. Zašto je to važno naglasiti? Zato, eto, da se jasno vidi da u tom trenutku nije postojala pivovara kao fizički objekt – ona se počela graditi tek nakon osnivanja društva, a svečano je puštena u pogon, uz obilato točenje prve šarže piva, četrnaest mjeseci kasnije – 12. srpnja 1893. Zato malo bode u oči način na koji Pivovara sa svojim flagship brandom Ožujsko pivo otvara slavljeničku godinu. U najavi za spot se kaže:
Omiljeno hrvatsko pivo, Ožujsko, ove godine slavi 130. rođendan. Slavljeničku godinu Zagrebačka pivovara i Žuja otvaraju kampanjom ‘Kad Žuja slavi, s njom i nazdravi’ kojom pozivaju na zajedničku proslavu ovog okruglog rođendana. U novom televizijskom spotu s već poznatim Žuja likovima i omiljenim domaćim glumcima Goranom Navojcem, Reneom Bitorajcem i Goranom Bogdanom Žuja podsjeća da nas sve spaja upravo ljubav prema druženjima i zajedničkim proslavama.
Dakle, Žuja, odnosno Ožujsko pivo, sigurno nije postojala 1892., jer tada nije bilo ni pogona za proizvodnju, ali ni u srpnju slijedeće godine pivo koje se točilo na grandioznom otvaranju tvornice nije bilo Ožujsko. Uostalom, u opsežnim pisanim materijalima o povijesti Zagrebačke pivovare, o kojoj je najiscrpnije pisala povjesničarka Mira Kolar Dimitrijević nigdje nismo uspjeli pronaći nikakav podatak o trgovačkim markama piva sve do 1925. godine. Tada je uz svehrvatsku proslavu tisućite obljetnice krunidbe kralja Tomislava skuhano crno pivo Tomislav i to izvrsno pivo otada se neprestano nalazi u pivovarskom proizvodnom asortimanu, a iste je godine počelo i kuhanje piva po imenu Jelačić, u čast hrvatskog bana Josipa Jelačića. To pivo kasnije je ponovljeno pod nazivom Bansko.
Ožujsko se moglo pojaviti četrdesetih godina, kada je Zagrebačka pivovara preuzela pivovaru Lobe u Novoj Gradiški. Zabilježeno je da je novogradiška pivovara od 20. travnja 1940. poslovala kao podružnica Zagrebačke, a 1943. je razmontirana a strojevi i oprema su preseljeni u pivovare u Zagrebu i Karlovcu. S pivovarom je Zagreb naslijedio i trgovačku marku, jer pivo imena Ožujsko kuhalo se u pivovari Lobe „od kraja 19. stoljeća“, a i sačuvana etiketa „Lobinog“ Ožujskog piva svjedoči da se radi o istom brendu. To na ovu priču baca posve novo svjetlo, jer po tome je onda marka Ožujsko još starija i od same Zagrebačke pivovare. (Prema mislim da to što se proslava obljetnice Pivovare predstavlja kao jubilej Ožujskog piva nema toliko veze s mjerenjem starosti jednog i drugog, nego s općeprihvaćenim poistovjećivanjem marke i proizvođača.) Zanimljivostima tu, međutim, nije kraj. Pivo istog imena – Ožujsko – kuhalo se (najmanje) u dva posljednja desetljeća 19. stoljeća i u pivovari Sisak. O tome svjedoči etiketa s podacima o kolajnama osvajanima na izložbama u Trstu (1882.) i Zagrebu (1891.). Zagrebačka pivovara ima zajedničku povijest i sa sisačkom pivovarom, pa je dakle i s te strane mogla u Zagreb stići marka Ožujsko.
Evo kako je to povezivanje opisano u sisačkim povijesnim izvorima: Prve su tri veće pivovare 1909. godine bile Zagrebačka pivovara, Pivovara Nova Gradiška te Sisačka pivovara. No već 1912. godine one će biti povezane. Sisačka pivovara, koja je bila u vlasništvu obitelji Alexander, krenula je početkom stoljeća u osvajanje zagrebačkog tržišta. Jonas Alexander, najvjerojatnije otac Samuela Davida i Šandora, i sinovi bili su vlasnici čak četiri pivnice u Sisku i Zagrebu. Po pisanim podacima i u vrijeme velike krize 30-tih pivovara je i dalje postojala. Vodeću upravljačku funkciju i utjecaj imao je industrijalac Samuel David Alexander, čija je obitelj, uz Hrvatsku eskomptnu banku, do početka Drugog svjetskog rata posjedovala većinu udjela u Pivovari. Alexander je do 1928. godine stvorio snažan koncern, uključivši Sisačku, Karlovačku i Novogradišku pivovaru u sastav zagrebačkog poduzeća, povezavši ga i s ostalim tvrtkama u kojima je imao većinski utjecaj.
No, dok je font na etiketi novogradiškog i zagrebačkog Ožujskog gotovo istovjetan, onaj sisački je potpuno drugačiji, što vjerojatno znači da to ime označava pivski stil (Märzen) a ne marku. Ožujsko pivo kao stil piva (njemački Märzenbier) je „odležani bečki tip lager piva,“ piše Vladimir Marić u knjizi Pivo tekuća hrana. To se pivo nekad kuhalo u ožujku, na kraju sezone kuhanja piva, i imalo je veći udio slada, te adekvatno više alkohola, da bi moglo izdržati do kraja dugog toplog ljeta. Nijemci to pivo zovu još i Festbier, ili Oktoberfestbier (Wiesnbier), jer se od 1872. godine taj pivski stil toči na najvećoj svjetskoj pivskoj fešti Oktoberfest u Münchenu.
I još jedna zanimljivost o Ožujskom pivu, pa (napokon) prelazimo na povijest Zagrebačke pivovare, odnosno na njezinih 130 godina: Sedamdesetih godina prošlog stoljeća (od 1971. do 1977.) Zagrebačka je pivovara provela u zajedničkom poduzeću s pivovarama Daruvar i Karlovac, pa se u to vrijeme Ožujsko pivo kuhalo i punilo ne samo u Zagrebu, nego i u ostalim pivovarama u sastavu poduzeća, o čemu svjedoči etiketa iz Daruvara.
Zagrebačka pivovara nije prva pivovara u gradu Zagrebu. Male zanatske pivovare postojale su ovdje i početkom 18. stoljeća, a pisani tragovi o obrtničkim pivarima vode i do 14. stoljeća. No, prva je to industrijska pivovara i njezino osnivanje i početak rada javnost je željno iščekivala, a mediji obilato pratili. Tako Obzor u studenom 1892. objavljuje reportažu o tijeku građevinskih radova, u kojoj konstatira kako se na gradilištu ne čuje njemačka riječ, jer je projekt djelo „slavenskog uma“ a „monteuri su sve sami Česi“, a kajem istog mjeseca Narodne novine pišu kako je „osim varilišta, sladnice, vrijališta, podruma, velikog rezervoara za vodu, ledare i velike zgrade, gdje se pivo natakalo, bilo zamišljeno i da se uredi veliki vrt u koji će moći stati do 1500 gostiju, a koji će se za velike svetkovine“. Upravo tu održana je 12. srpnja 1893. pučka zabava u povodu otvorenja pivovare o čemu je Obzor pisao: „Jučer poslije podne otvorena je svečanim načinom nova pivara. Cijelo su poslije podne a osobito pod večer vozila bezbrojna tramvajska kola općinstvo do nove pivare. Prostrani vrt, jedan od najvećih u Zagrebu bio je dupkom pun gradjanstva iz svih slojeva glavnoga grada. Pod večer bila je tolika navala općinstva da je trebalo mnogo napora, da si mogao doći do čaše piva, jer su guste hrpe okružavale mjesta gdje se je točilo pivo“.
„Osnivači Pivovare bili su Hrvatska eskomptna banka d. d., Dragan Petar Turković i Gustav vitez Pongratz,“ piše Hrvatska tehnička enciklopedija. „Prvih je šest godina poduzeće raslo (s početnih 20.000 hektolitara), a zatim je zbog poreznih propisa ugarskoga dijela Monarhije i teških prilika na tržištu počelo upadati u krizu. Godine 1907. proizvedeno je 24.250 hl piva. Godine 1912. vlasništvo poduzeća je restrukturirano, a glavnim je dioničarem postao Samuel Aleksander. Radi zajedničkoga nastupa na tržištu još je iste godine došlo do suradnje Zagrebačke, Novogradiške i Sisačke pivovare, te je u Sisku izgrađena nova zgrada pivovare pod nazivom Zibel.“
Nakon Drugog svjetskog rata pivovara je nacionalizirana. Godine 1952. proizvodilo se 60.000 hl piva, a krajem toga desetljeća počela je velika rekonstrukcija, te je kapacitet povećan na 180.000 hl piva na godinu, a 1969. već je iznosio milijun hektolitara. Tada je počela poslovna suradnja s PPK-om Županja na izgradnji zajedničke punionice boca, te s nizom trgovačkih organizacija u izgradnji i adaptaciji prodajnoga prostora. Pivovara je otvorila vlastita predstavništva i skladišta u Crikvenici, Rijeci, Virovitici, Slavonskoj Požegi, Đakovu i Doboju, čime je uz već postojeća predstavništva i skladišta u Sisku, Varaždinu, Slavonskom Brodu i Šibeniku osiguralo tržište za svoje povećane kapacitete. Pivovara Otočac pripojena mu je 1971., a te godine počinje i zajedničko poslovanje s Daruvarskom i Karlovačkom pivovarom.
U šturoj natuknici na hrvatskoj Wikipediji stoji: Tijekom svoje duge tradicije u spravljanju piva, kvalitete i predanog rada Zagrebačka pivovara izrasla je u najveću hrvatsku pivovaru. Svoju predanost pivu potvrdila je poslovnim dostignućima i pozicijom vodeće pivovare na hrvatskom tržištu. Od lipnja 2012. Zagrebačka pivovara je dio Molson Coors grupacije u poslovnoj jedinici Molson Coors Europa. Uz vlastite brandove Ožujsko i Tomislav, Pivovara nudi i preko 20 vrsta piva iz pivovara, koje također posluju u sklopu kompanije Molson Coors.
Tome valja dodati da Zagrebačka pivovara danas kuha oko milijun i 700.000 hektolitara piva godišnje i zapošljava više od 700 radnika, a u jubilarnoj godini broj zaposlenih još će se povećati. Naime, slavljeničku godinu Pivovara je započela pokretanjem web stranice Zakonposao.hr na kojoj je objavljena potreba za 28 radnika.
Za one koji žele znati više:
