Ovogodišnji listopad me je zatekao na pogrešnom mjestu. Umjesto Münchena, zadesio me Meksiko. Umjesto Oktoberfesta, praznika piva - folklorni festivali. Da bude sve jasnije, s folklornim ansamblom sam krstario Meksikom po festivalima. Veselio sam se skoro jednomjesečnom boravku u ovoj krasnoj zemlji i nadao se bogatoj pivskoj ponudi.
Prije polaska sam odlučio, da ću kušati što više piva i svako pivo ocijeniti. No poslije prvih popijenih limenki, odustao sam od ove nakane, jer sam shvatio, da je sve uglavnom isto. Plan se promijenio, pa ću se samo osvrnuti na nekoliko zanimljivosti vezanih uz pivo i Meksiko.
1. Meksikanci i alkohol
O Meksikancima svi uglavnom misle, kako loču tekilu u neograničenim količinama. Poslije prvih par dana, shvatio sam, da to uopće nije tako. Stekao sam dojam, da oni općenito piju jako malo alkohola. Gdje god smo jeli, svugdje su se pili samo prirodni sokovi. Spravljaju ih na licu mjesta, od svježeg voća koje zgnječe i samo zaliju vodom i dodaju led. Dodavanje šećera nije potrebno, jer je voće dovoljno slatko.
Na ulicama je bogata ponuda različitog jela u malim improviziranim „restorančićima". Jedan stol, nekoliko stolica, nekakvo kuhalo i frižider. I tu nude uglavnom samo Coca Colu, Fantu i slične napitke. Piva nema ni za lijek.
Restorana i barova u našem smislu riječi gotovo da ni nema. A oni koje smo vidjeli, bili su preko dana uglavnom zatvoreni. Na primjer, preko puta jednog od hotela u kojem smo odsjeli, bio je naizgled krasan bar, zanimljivog imena - Kaoz (od milja smo ga zvali Kaos). Za cijelo vrijeme boravka u gradu, nijednom nije bio otvoren.
Jednom su nas domaćini odveli u restoran na ručak. Super hrana, ali opet ništa od alkohola. Doduše, cijeli jedan zid je bio pokriven flašama s bogatim izborom različitih Tequila, Mezkala i Whiskyja, ali osim toga ništa. Za šankom ni traga od točionika za pivo, a ni vino nisam vidio. Nitko od gostiju nije pio alkohol, samo sveprisutne prirodne sokove.
Pa gdje da onda ljudi poput mene i mojih žednih kolega nabave svoj omiljeni napitak?
2. Izvori piva
Najsigurniji izvor su trgovine Oxxo, koje se nalaze posvuda po meksičkim gradovima, a obavezne su uz svaku benzinsku pumpu. Tu smo se uglavnom snabdijevali limenkama i uživali u omiljenom napitku na našem krstarenju autobusinama. Drugi izvor su trgovinice specijalizirane na prodaju piva (ali i bezalkoholnih napitaka). Zovu se uglavnom Corona i sve su istog izgleda. Brojne su u gradovima, a ima ih i uz autoputove i važnije prometnice.
3. Prohibicija
Poslije deset sati uvečer, u trgovinama nećete kupiti nikakav alkohol, pa ni pivo. Naići ćete na zaključane frižidere i neumoljive trgovce, koji se ničim ne daju podmititi.
Kad sam jednom pijuckao pivo na ulici, bio sam upozoren od našeg vodiča, da to u gradu nije dozvoljeno. Isto mi se desilo i u garderobi prije nastupa, valjda zato, što se ista nalazila u zgradi općinske uprave. I ovo pravilo se stvarno poštuje. Za cijelog boravka, nisam vidio nikoga, da na ulici pije alkohol.
4. Reklama
Pivo je ipak na ulicama prisutno, ali u obliku velikih svjetlećih bilboarda i šarenih kamiona za prijevoz piva. I to kakvih kamiona! Ogromne američke krstarice na četiri, odnosno malo više točkova.
5. Čudne mjere
Specijalnost meksičkih limenki i flaša je njihova veličina. Malo pivo nema 330 ml, kao kad nas u Europi, nego 355 ml. Veliko pivo je opet nešto manje (437 ml), a jumbo boce imaju 1200 ml. I ni traga plastici, i ovako velika pakovanja su u staklu. A boce su povratne!
Ovakva zbrka je naravno uzrokovana blizinom velikog brata, Amerikanca. Sve pivovare su snabdjevene ambalažom i punilicama moćnog susjeda. A kad se nama neshvatljive veličine prevedu na prihvatljiviji metrički sustav koji je u Meksiku u upotrebi, ispadnu ovakve čudne mjere.
6. Limun i pivo
Pitao sam našeg vodiča, zašto Coronu piju s limunom. Odgovorio mi je, da oni sva piva piju s limunom! I to zato, jer im je takvo pivo ukusnije!? No, o ukusima se ne diskutira...
7. Domaće pivovare
Poslije desetak dana druženja sa meksičkim pivom, primijetio sam, da su sva piva koja sam kušao, proizvedena u jednoj od dviju velikih pivskih grupacija. Zato su mi sva piva bila više/manje ista.
Prva je Cerveceria Modelo. Ima ukupno sedam pivovara i spada u koncern Anheuser-Busch InBev. Proizvodi Coronu, nama Europljanima najpoznatije meksičko pivo. Osim toga probao sam piva Léon, Victoria, Barrilito, i naravno, Modelo.
Šest pivovara se nalazi u grupaciji Cuauhtémoc Moctezuma, koja opet pripada Heinekenu. Okusio sam njihove marke Tecate, Sol, Indio i Bohemia. Neznam, da li je to zbog imena, ali posljednje navedeno mi se čini najboljim, što sam u Meksiku pio.
8. Uvozna piva
U velikim supermarketima se prodaju i ostala piva dviju navedenih svjetskih megakompanija, što baš i nije neki zgoditak, no prijatno iznenađenje je da se mogu naći i odlična njemačka piva a posebno me obradovao češki Bernard.
9. Oktobeerfest
Dojmove s meksičkog folklorno/pivskog putovanja, popravio je zadnji dan našeg boravka bar u Meksiko Cityju, koji je (iako deset tisuća kilometara daleko od bavarske metropole) organizirao mali Oktobeerfest. U ponudi je bilo nekoliko bavarskih marki, od minhenskih jedino Paulaner. Bio je to lijep ispraćaj kući, u majčicu Europu.
10. Povratak
Let iz Mexika traje deset sati. Kao okorjeli pivopija, odbio sam piti Heineken koji je nudila stjuardesa i radije pijuckao francuski Chardonnay. Sve sanjajući, kako ću u Parizu konačno popiti neko dobro pivo. Kad tamo - šok. Na aerodromu nikakvog izbora, samo Heineken. Ništa od sanjanog gutljaja pjenušavog napitka od hmelja.
Sve u svemu, Meksiko je krasna zemlja, ali za nas, pivopije, baš i nije neka meka. No zbog velikih vrućina, na kraju ste zadovoljni, ako je pivo dovoljno hladno i drži pjenu. A što je okus uglavnom univerzalno korporacijski, postaje manje važno.