Želim da se ne stidim onoga što radim

Interview   |   Josef Vacl   |   17.01.2014.     1991

Želim da se ne stidim onoga što radim

Stanislava Bernarda nemoguće je previdjeti. I u fizičkom i u prenesenom smislu. Spada među one koji su postali simboli uspješnog poduzetništva.  I to u oblasti koja u Češkoj ima tradiciju i renome. U pivarstvu. I to i pored toga što profesijom i obiteljskim korijenima tu ne spada. Ali, to je zapravo kraj priče...

Tko je Stanislav Bernard? Poduzetnik, pivar, političar, javna i medijski eksponirana osoba, sportaš? Ili čovjek, koji ne preza upustiti se u rizik? Je li filantrop, menadžer, čovjek koji se ne ustručava javno iznijeti svoje stajalište? Ili nešto drugo? Možda pak od svega po malo.

Stanislav Bernard iduće će godine proslaviti šezdeseti rođendan. Rodio se u Opavi i do danas pamti nekoliko tamošnjih ličnosti, koje su utjecale na njegov život i nazore. Među njih spada i njegov otac, učitelj matematike i sportaš. Logično razmišljanje i ljubav prema sportu ima dakle u genima, naslijedio ih je od njega.

„Na mene su jako utjecali i stric Jenda Vaněk i njegov brat Antonin, koji je bio stolar. Iako su mu komunisti oduzeli obrt, nije podlegao skepsi, nego je u svojoj radionici i dalje radio ono što mu se sviđalo. Ta neuništiva volja da se ne preda gorčini i da od života uzme ono pozitivno i inspirativno, bila je za mene u svakom smislu veoma poučna," prisjeća se svoga djetinjstva Stanislav Bernard.

Živa su i sjećanja na srednjoškolske dane u opavskoj gimnaziji.  Na jednoj strani bio je odlični matematičar profesor Ledabyl, koji je znao učenicima sjajno objasniti gradivo. Na drugoj strani pak direktor gimnazije, koji je na početku normalizacije potpisao otkaz za dvanaest članova profesorskog zbora. Isti taj direktor odbio je Bernardu i šestorici njegovih drugova dati preporuku za studij na visokoj školi. Zbog tog izostanka preporuke odnosno političke opstrukcije direktora gimnazije, a i žutice koju je dobio i koja ga je na tri mjeseca prikovala za krevet, nije studirao ono što je htio i gdje je htio, nego je u Žilini upisao studij prometa. To nije bilo ono o čemu je sanjao, nego nužno zlo, toliko da nešto studira. Na kraju je 1980. godine diplomirao na fakultetu strojarstva i elektrotehnike i ubrzo dobio i prvi posao u poduzeću Sigma u nedalekom Donjem Benešovu. Dobio je mjesto konstruktora u investicijskom odjelu.

Nakon pet godina odlazi u robnu kuću Prior, koja je bila nešto poput današnjih trgovačkih lanaca. Kako se kasnije pokazalo, bile su to godine u kojima je Stanislav Bernard mnogo toga naučio, i što mu je dobro došlo mahom u godinama poslije 1989. Poslušajmo što kaže o tom razdoblju. „Tadašnji sistem zasnivao se uz ostalo i na nužnosti da se prevladavaju neke, s današnjeg gledišta, neshvatljive, prepreke. U tom je smislu bilo važno znati improvizirati i raditi to svakodnevno. Kad smo dograđivali kakvu robnu kuću, znali smo da rok, većinom određen političkim obljetnicama, mora biti poštovan. S današnjeg gledišta radi se o klasičnom primjeru, ili bolje klasičnim primjerima kriznog, da ne upotrijebim gori izraz - kaotičnog, menadžmenta. Ali svakodnevni sastanci petnaest ljudi u jednoj stambenoj ćeliji pred završetkom s tadašnjim najvišim predstavnicima i direktorima firmi ipak su za mene, u to vrijeme često najmlađeg člana tima, predstavljali dragocjenu životnu školu. I još jedan moment, kojeg se, nasuprot ovom, rado sjećam. Tada je nerijetko važilo da je rukovanje predstavljalo obećanje, koje je bilo ispunjeno," dodaje uz smiješak inženjer Stanislav Bernard.

Slijedeća zanimljiva stvar u njegovom života bila je aktivnost u tadašnjem Okružnom odboru u Opavi, gdje je nakon 1989. godine bio prvi nekomunistički potpredsjednik. Njegov djelokrug bila je ekonomija. Istovremeno obnašao je dužnost voditelja odbora. ČBilo je to razdoblje koje danas opisujemo kao turbulentno. Vrijeme promjene osoba ili kako se tada govorilo starih kadrova za nova lica," sjeća se Stanislav Bernard. „Bilo je to utvari prvi put, a ujedno i posljednji, da sam funkcionirao kao križanac političara i činovnika. Istovremeno sam postajao svjestan da to zapravo nije ono što bih ja htio raditi," zaključuje priču o tom razdoblju svoje profesionalne karijere.

Godina 1990. bila je prijelomna i iz jednog drugog razloga. S grupom poznanika počeo je izdavati nezavisni regionalni tjednik kao reakciju na postojeći list Naše Opavsko, koji je bio cenzuriran od strane predsjednika Okružnog narodnog odbora. Da bi financirao novine namjeravao je izvoziti pivo Ostravar u Poljsku, ali je taj projekt propao kada je uveden uvozni porez na pivo u visini od sedam posto. No, ostala je započeta suradnja s tadašnjim pomoćnikom tehnologa proizvodnje piva u pivovari Ostrava inženjerom Josefom Vávrom i njegovim šogorom. Njih trojica odlučili su kupiti napuštenu i zapuštenu pivovaru u Humpolcu, odakle je potjecao Josef Vávra. pivovara je naime bila određena za privatizaciju.

„Znate, s poduzetništvom nismo imali iskustva, nismo ga imali gdje steći. Naše najjače oružje bila je zdravoseljačka logika," govori Stanislav Bernard uz smijeh. „Htjeli smo vidjeti kako je to. Razumljivo, bilo je to ujedno i traženje i iskušavanje svoga ja. Vrijeme i društvena atmosfera bili su naprosto drugačiji, vladao je entuzijazam," dodaje Stanislav Bernard.

Objekt u raspadanju u vrijednosti od 9,5 milijuna kruna kupili su na dražbi peterostruko skuplje, za 45 milijuna, plus sedam milijuna kruna za zalihe proizvoda, koje nije bilo moguće prodati, jer su bili slabe kvalitete. Pivovara nije imala velike šanse za opstanak, bila je na korak od potpunog gašenja. No, Bernard je tada pronašao inspiraciju u susjednoj Njemačkoj. Tamo je naime te 2002. godine već sto godina na snazi bila diferencirana stopa poreza. Bez pretjerivanja se može reći da je upravo takav porez razlogom što do danas u Njemačkoj postoji 1200 pivovara i daleko više vrsta piva. O tome češki pivari ne mogu niti sanjati. Ta u nas je bilo tek četrdeset malih i srednjih pivovara, a i njihov je broj počeo padati, kao posljedica pritiska velikih svjetskih igrača.

Stanislav Bernard je znao da se njime, kao vlasnikom male i beznačajne pivovare zrele za otpis nitko neće baviti na temu „predložit ćemo alternativnu visinu trošarine na pivo kako bismo nekoga spasili, ili kako bismo nekom pomogli." To kod nas ni danas ne raste.

No, palo mu je pamet da, po uzoru na pivare susjedne Njemačke, osnuje instituciju koju bi političari shvaćati ozbiljnije nego izoliranog pojedinca. Tako je 1993. godine u Humpolcu (a gdje drugdje) osnovao Češki savez malih nezavisnih pivovara i kao predsjednik udruženja počeo pregovarati izravno s političkom reprezentacijom. „Tako sam bio ne samo poduzetnik i pivar početnik, nego sam postao i lobist, dakle čovjek, koji informira državne i političke strukture i pokušava postići da se izmijeni nekakav zakon," prisjeća se Stanislav Bernard. „Nisam imao pojma kako dug, naporan a gdjekad i poprilično strastven i stresan posao me čeka," dodaje.

Bernard je pretpostavljao da će u vrijeme kada je važilo pravilo „tržište odlučuje o svemu" i kad su barem verbalno propagirani principi liberalnog pristupa ekonomiji, svoj cilj postići već zato što se nije radilo isključivo o njegovoj firmi, nego i o partnerskim subjektima (malih nezavisnih pivovara bilo je tad u Savezu oko dvadeset). Pogriješio je. Stvarnost je bila drugačija. Uglavnom lošija. Kad danas razmišlja o svojoj tadašnjoj aktivnosti, ne smatra da se radilo o hrabrom činu. Više naglašava nužnu istrajnost, dosljednost i sposobnost racionalnog argumentiranja. I danas je mišljenja da riječ lobirati nije nepristojna. Ono naprosto označava aktivnost koja u okolnostima postavljenim na ispravan način vodi željenom cilju. Na plodove uspjeha ne računaju pak samo oni koji su došli na ideju ili je podržavaju. Na kraju naime profitiraju i mnogi drugi, koji vole pivo.

Ali ne žurimo. Prije nego je ostvario prestižan rezultat, morao je Stanislav Bernard na svojoj koži iskusiti što znači pregovaranje s političarima, kako po ministarstvima, tako i po uredima vladinih i nevladinih institucija. Sa svojom idejom najprije je otišao u Ured za zaštitu tržišnog natjecanja, ali tamo nije imao uspjeha. „Ministar poljoprivrede Josef Lux klimnuo je glavom, rekao je da je to vrijedno angažmana, a na kraju nije napravio ništa," prisjeća se Stanislav Bernard. „Situacija je izgledala najizglednije tijekom razgovora s tadašnjim ministrom financija Ivanom Kočárnikom. Već smo pomislili da smo pobijedili, ali šipak, unutrašnjopolitička mašinerija njegove stranke sve je razbucala," kaže Stanislav Bernard.

Sve se to dešavalo 1993. godine. Na kraju je Bernardu palo na pamet da u projekt uključi zastupnički dom parlamenta. Zahvaljujući situaciji u donjem domu i odnosu snaga među političkim strankama na kraju je zakon usvojen i to protiv volje tadašnje vlade. „Moram konstatirati ono što danas već ne bih mogao reći: Tadašnjim zastupnicima bilo je puno više stalo, nego današnjim, i zato su podržali našu ideju. Ne zaboravimo da je to bilo nedugo nakon revolucije," naglašava Bernard.

Tko će pomisliti da su male pivovare sada pobijedile, uvjerit će se - kao i inicijator promjene - da je u krivu. Na temelju lobija velikih pivovara prijedlog zakona, prijedlog zakona osporio je Ured tadašnjeg predsjednika Václava Havela. Po mišljenju Stanislava Bernarda, pravna kvalifikacija tamošnjih pravnika bila je pak tako slaba da je Ustavni sud odbio prigovor, pa je put k diferenciranoj stopi trošarine na pivo bio otvoren.

Lobiranje je podrazumijevalo masu različitih aktivnosti! Bernard se prisjeća televizijske rasprave, te televizijske i radijske debate u živom prijenosu. Bilo je važno izaći na tržište s nečim što je kod nas novo, suprotstaviti se velikim i moćnim pivovarama i tražiti potporu medija, ali drugačije, nego što bi se to radilo danas.  Tada je vladala velika glad za debatama o suštinskim stvarima, mediji su bili otvoreni i za argumente onih koji su možda izgledali kao da u sporu nemaju nikakve šanse. Tomu svemu Bernard dodaje: „Moj je argument bio da na tržište izlazimo s neravnopravnim startnim osnovama. Nasuprot nama stajali su pivarski divovi s velikom prevagom u tehnologiji i opremljeni takvom tehnikom da mogu lako konkurirati i na inozemnom tržištu. Osim toga imali su već etablirane tržišne marke i distributivnu mrežu proširenu po čitavoj zemlji. Svi drugo, odnosno oni preostali bili su uvjetovani rajonizacijom a tržište za njih ne samo da nije postojalo, nego je snažno vonjalo po nesavršenosti, da i ne govorimo o stručnom personalu, financijskim zalihama i drugim stvarima. Ali ni to nije sve: u to vrijeme počele su se na naše tržište probijati strane kompanije sa svim što je uz to išlo. No, unatoč svemu, naša stvar je uspjela,Č govori danas zadovoljno Stanislav Bernard.

No, jedan moment Bernard smatra posebno važnim. „Nikad nikome ništa nismo dali, nikakvo mito, jednostavno ništa. Tim je vrednije to što nismo pomogli samo sebi, malim pivovarama, nego cijelom tržištu piva i pivarskom sektoru," kaže Stanislav Bernard.

Na činjenicu da diferencirana stopa trošarine na pivo postoji od 1995. godine treba, prema njemu, gledati kao na put prema današnjem stanju pivskog tržišta. U vrijeme oko 1995. godine mogao je potrošač birati između 80 i 100 vrsta piva. Pivski specijali praktično uopće nisu postojali, o neobičnim vrstama piva da i ne govorimo. Danas je na tržištu najmanje 500 vrsta piva, koje nudi četrdeset i pet srednjih i velikih pivovara i sto pedeset mini pivovara. Njihov broj stalno raste, a samim tim i ponuda piva. Nije riječ samo o pivskim markama.

„Današnje tržište piva je kudikamo življe nego prije dvadeset godina,odnosno neposredno prije donošenja zakona o diferenciranoj stopi trošarine na pivo, i to zahvaljujući malim, ali i velikim pivovarama. U najkraćem, diferencirana trošarina je malim pivovarama omogućila da prežive početnu fazu i stvorila uvjete za nicanje mini pivovara," naglašava stanislav Bernard.

Vrlo zanimljivo razdoblje za Stanislava Bernarda bila je 2008. godina, kada je imao priliku zaviriti pod poklopac politike. I to ne makar kakve politike, nego one najviše. „ODS mi je ponudio da se kao nezavisni kandidat natječem za senatora u regionu Vysočina. Za mene je to bila vrlo zanimljiva prilika, ali, kako se pokazalo, i jako tvrdo iskustvo, koje me je ohladilo od politike, i to traje sve do danas. Ne samo zbog rezultata, nego zbog svega što je to iskustvo nosilo," prisjeća se danas Stanislav Bernard svoje političke kampanje. „Nisam htio ići na mitinge po trgovima, kao što je to radio na primjer moj tadašnji takmac Milan Štěch. Pozivao sam ljude u pivovaru i bio pripravljen raspravljati s njima o svemu, uključujući i politiku. Došao sam u finale protiv Štěcha i na kraju izgubio omjerom 6:4, što smatram veoma časnim porazom. Daleko je pak važnije da sada znam što znači politika, kakve rizike i razočaranja donosi. Ukratko, tehnologija vlasti razlikuje se od tehnologije proizvodnje i znam da je politika za mene zapravo završila dobro. Barem danas tako mislim. Osim toga - shvatio sam kako funkcioniraju mediji, kakav je njihov sistem i principi. Nemam iluzija, ako sam ih nekad i imao," dodaje zamišljeno Stanislav Bernard. Danas politiku uopće i ne prati, kaže da ga je prestala zanimati. I to stoga što je u nju, premda samo na kratko, pronikao. I vidio kako se te stvari rade.

Unatoč negativnom iskustvu s politikom, Stanislav Bernard nije nestao iz javnog života. Njegova borba protiv korupcije rezultirala je pozivom Karla Janečeka, koji je zajedno s Janom Krausom upravo osnivao Zakladu protiv korupcije. Na svoju aktivnost u upravnom vijeću toga protukorupcijskog fonda Stanislav Bernard je ponosan. „Znate, ne radi se samo o recitiranju pjesmicu da se moramo boriti protiv korupcije. Taj fond se, zahvaljujući svojim osnivačima, članovima upravnog vijeća Karelu Randáku i Radimu Jančuri, direktoru Petru Soukenki, ali i mnogobrojnim simpatizerima i sponzorima, odlikovao ne samo entuzijazmom i odlučnošću. Ima i nešto što je jednako tako važno. Ima profesionalce i software, kako otkrivati korupciju i kako o pojedinim slučajevima informirati najširu javnost," govori Stanislav Bernard. „I ponosim se time, što nam je pošlo za rukom otkriti valjda i desetke primjera korupcije. Samo nasumice navodim slučaj ČEZA i sumnjivu investiciju u modernizaciju termoelektrane Prunéřov. Ili vrlo dobro poznat slučaj nestandardnog ponašanja AK ŠACHTA & PARTNERS kod pružanja usluga DPP glavnog grada Praga i bolnice Na Homolcel. Taj odvjetnički ured ima veze s lobistom Ivom Rittigom. Mogao bih nastaviti sa slučajem ministra rada i socijale Drábka i drugim. Vjerujem da će se naš rad i dalje nastaviti. Ta fond je nedvojbeno dokazao pronevjere u iznosu koji značajno premašuje milijardu kruna. A što je možda još vrednije? Činjenica, da ta vrsta ljudi počinje osjećati strah. Da neće ostati neotkriveni. A to je dobar znak. Nakraju krajeva, to je u interesu svima nama, koji živimo u ovoj zemlji," dodaje Stanislav Bernard.

A kakvi su mu planovi za budućnost? Ugrubo, moguće je podijeliti ih u dvije skupine. U prvoj skupini su planovi koji se tiču daljnjeg razvoja pivovare. Pivovari ide dobro i dok jen 2001. godine u njoj skuhano 94 000 hektolitara piva, ove godine bi ukupna produkcija mogla iznositi čak 225 tisuća hektolitara.

„Točno je da tržište piva kod nas stagnira, ali to važi samo za neke pivovare. Ove godine investiramo sto milijuna kruna u tehnologiju," naglas razmišlja Stanislav Bernard. „Ne možete se pomiriti se s tim da je vaša pivska marka danas cijenjena kao jako dobra, da je respektiraju u uvažavaju, nego morate učiniti sve da to bude tako i u budućnosti. Zato u slijedećem, petogodišnjem planu pripremamo investicije u ukupnom iznosu od tri četvrt milijarde kruna. To nije fantazija, to je logična reakcija na našu ekonomsku situaciju. Naša tvrtka ima dovoljno vlastitih sredstava, ima i sposoban tim stručnjaka a na kraju, ali ne manje važno, ima viziju o tome gdje želimo biti u narednim godinama. Izrasli smo na kvaliteti piva, na njegovu dobrom okusu, a želimo da to tako bude uvijek, kad god se spomene pivo marke Bernard," dopunjuje Stanislav Bernard.

No, u životu Stanislava Bernarda ne opstoji samo pivovara. Stoga se drugi dio planova tiče njegova osobnog života. Htio bi barem malo više vremena posvetiti osobnom razvoju i svojoj obitelji. Njegova supruga radi u pivovari dvadeset godina, bila je ekonomistica, brinula se o razvoju ljudskih potencijala u formi a sada će se posvetiti individualnom treningu zaposlenih u pivovari. U poduzeću radi i njihov sin Filip, koji je već član najvišeg rukovodećeg tijela tvrtke. Kći Hanka, po zanimanju vrtna arhitektica, sada na prestižnoj britanskoj školi V problematiku transformacijskih sistema. U čitavom nizu zemalja, koje kao i Češka republika prolazi transformaciju, to se sve više traži.

„Htio bih se više baviti sportom, no i unatoč tomu što sada skoro uopće ne igram svoj omiljeni hokej, nakon kojeg sam počeo igrati tenis, rado sa suprugom vozim bicikl, puno skijamo i planinarimo," s osmijehom otkriva svoje planove Stanislav Bernard.

„Ima još jedna stvar kojim bih se u budućnosti htio više baviti. To je glazba, i to multižanrovska, a prije svega čitanje, iako moram priznati da naslove knjiga i autore baš i ne pamtim," smije se Stanislav Bernard. Valja pad naglasiti da jednoj knjizi posljednjih tjedana posvećuje veliku pozornost. Priprema naime vlastiti životopis. Autobiografiju. „To je svojevrsna inventura onog što sam učinio, a možda i inspiracija za ono što još eventualno stignem," kaže Stanislav Bernard.

Stanislav Bernard spada u ljude čija je aktivnost višestruko vrednovana. Godine 2000. proglašen je Pivovarskom osobom stoljeća u izboru Udruženja prijatelja piva, koje mu se tako odužilo za uvođenje diferencirane stope trošarine na pivo za male nezavisne pivovare. Pobjednik je i izbora koji je organizirao marketinški časopis Strategie, te je ponio povijesni prvi naslov brend menadžera godine 2000. Češka marketinška udruga proglasila ga je najboljim stručnjakom za marketing za 2011. godinu, a preklani je za svoju menadžersku aktivnost nagradu Češkog saveza proizvođača piva i slada - Nagradu češkog pivara Františeka Ondřeja Poupěa, za doprinos pivarstvu, sladarstvu i srodnih gospodarskih grana Češke republike.

Upitamo li Stanislava Bernarda ima li kakav životni moto, možda vas i neće iznenaditi njegov odgovor. „Zapravo nemam samo jedan životni moto. Prije je to kompleks sastavljen od niza istina, koje su davno izrekli pametniji o mene. Ali najvažnije što želim jeste da se ne stidim onoga što sam radio," komentira svoje osjećaje i želje inženjer Stanislav Bernard.

Prenosimo iz češkog lista Potravinářství, mjesečnika namijenjenog stručnim radnicima zaposlenim u prehrambenoj industriji

S češkog preveo Mato Pejić

Komentari


Digg   StumbleUpon   Facebook   Del.icio.us   Croportal   Ispiši   Preporuči

     

ArhivIzreke o pivu

Nacrtaj mi krigl

Davor Shunk
Davor Shunk
Davor Shunk Bez brkova Strip fanzin Gavran br 12, str. 22

Pivnica.net na Facebooku



Montažne i drvene kuće



Najnovije iz kategorije Interview