Vuk pivopija

Pivo u stihu i prozi   |   Sinan Gudžević   |   08.02.2017.     686

Vuk pivopija

Prije dvanaest godina, putujući od Pazara za Hvar, malo iza Podgorice prema Cetinju moja su djeca, tada đaci osnovne škole, iz auta vidjela neobičan oglas: ‘prodaje se vuk koji pije pivo nikšićko'. Pedesetak metara dalje stajao je mali putokaz napisan na kartonu: ‘vuk je ođe'.

Sljedećega jula namjesto toga malog putokaza, stajalo je, opet na komadu kartona, nešto kao ‘vuk se naravno može vidjeti'. Iza putokaza je bila staza koja je blago nizbrdo vodila do zaravni na kojoj je bio neki kiosk, uz njega još neka zgradica i nekoliko vozila. Djeca su se pri prolasku kraj znanog natpisa i trgnula i graknula, e kako to da divlja životinja može biti na prodaju. Ni otac ni majka nisu djeci mogli odgovoriti, jer ni sami za to još nisu bili čuli, a znali su da sa crnogorskim smislom za humor valja biti na oprezu. Treće godine, još kod Kolašina, moja kćerka Alja me je upitala šta mislim o tome da li još stoji onaj oglas. U njenom pitanju se mogla razaznati i molba da stanemo i saznamo da li se vuk još prodaje, pa, ako ne bude prodat, da saznamo bismo li ga mogli vidjeti. E, šćero, ima da stanemo i da vidimo kako stoji stvar s tim vukom.

Stignemo, dakle, na ono mjesto, ona tabla s oglasom još ondje. Usporim, skrenem niz onu stazu i zaustavim na površini dosta velikoj, nekoliko parkiranih vozila, prži podnevno sunce. Iziđemo, i Sanja i Zeno i Alja gledaju ima li kakva traga od vuka, a meni odvuče oči čovjek koji dolazi zdesna, gleda u naš auto i počinje:

- E đe ste Zagrepčani, sokoli sivi! E da znate da mi je milo što ste ođe svrnulili, što našu Kamenicu nijeste preskočili. Evo, izvolite u naš restoran, imamo svakojaka jela i pića.

- Hvala, siti smo, a nemamo ni mnogo vremena, moramo dalje. Svratismo samo da vidimo kako stvar stoji s vukom, koji je, čitamo već koju godinu, na prodaju.

- Što reče, vuk? Kakav te vuk snaša, jadan ne bio? Svrni u moj restoran, ja imam tri tigra, takvih zvijeri nije gledala Crna Gora.

- Tigrove ćemo gledati drugi put, danas bismo radije radije vidjeli vuka.

- A? Vuka da gledate hoćete, a tri tigra nećete? Iz Zagreba došli da vide toga jada?

- Pa ne znamo da je baš jado taj vuk. Vidjeli smo da je na prodaju.

- Jado je, no što je! Vi nijeste na pravo mjesto došli. Ja sam odgovoran samo za moje tigrove. A vidite li onamo one tri avetinje, đe piju za astalom pod ono drvo? Pođite do njih, oni će znati o vuku.

Tridesetak metara odatle sjede trojica za stolom pod nekom džanarikom. Na stolu im boce nikšićkog piva.

- Dobar dan, izgleda da sam na pogrešnom mjestu...

- Još nijesi! No kaži šta te muči, pa ćemo znati jesi li ili nijesi! Do tad ni jesi ni nijesi. Osim ako nas ona avetinja što te ovamo posla nije opanjkala. A života ti, pravo nam kaži, je l ti reka da ima tri tigra?

- Pa nešto je spomenuo tigrove.

- E jadi ga snašli! A to su tri mačke, greota božija, malo jači miš bi mu ih moga sve tri podaviti!

- Zanima me ovaj vuk s ove oglasne ploče.

- A kako te zanima? Bi li ga kupio?

- Ne bih, ne treba mi vuk. U djetinjstvu sam se i nagledao i nastravio se vukova.

- E bogomi će se onda i tvoja đeca prestraviti, čim im se otac đetetom stravio vuka.

- Neće, četvoro nas je, pa se strah dijeli na četvrtine.

- Dobro da vas je četvoro, kupite svako po pivo kod ovoga u ovaj lokal, da častite vuka. Pivo košta pola eura, to je dva eura ukupno.

- Častiti možemo vas, a vuka ne bismo. Samo bismo ga vidjeli.

- A što ne biste častili vuka? A da nijeste vi iz onoga društva što veli da štiti životinje, a?! Nemoj, čoeče, da vi ja kazujem đe je vuk, pa ga vidite a da sutra osvanemo u novine, na bruku našu i svakog našega. Ka mučitelji životinja, a?

- Nismo iz toga društva. Sutra u novinama nećete osvanuti. Tvrda vi je besa da nećete.

- E dobro, kad je besa, pa još tvrda. Sad ću da ti kažem. Pređite na onu stranu preko ove ceste kojom ste došli, no dobro pazite kako prelazite, ljeto je, cipcio svijet navalio u Crnu Goru, pa cesta bogomi nabrekla ka rijeka o povodnju, pogledaj koja sila od gvožđa i od guma juri otud onamo i odonud tamo. Kad pređete cestu, pođite onom stazom što se vidi. Ni dvaes metara nećete ići, viđećete vuka. Zalutao onom stazom dosad nije niko, nećete ni vas četvoro. A jednoga vuka vidiš i sad: evo ovi što sjedi sa mnom zove se Vuk, i on ka što vidiš pije nišićko pivo. Ovi drugi se zove Labud, i on ljušti pivo. Jedini ja imam ođe ljucko ime. Oli pivo?

- Bih, no vozim, ne smijem, fala.

Krenemo mi četvoro, pređemo cestu, pođemo stazom, i vidimo, na zaravni načinjenu ogradu od gvozdenih rešetki, visoku možda i dva metra, četvrtasta je, petnaestak koraka duga, pet-šest široka. I u njoj vuk! Sitan, suh, propao, rep mu uvučen među zadnje noge, sklopio se u ćošku onoga gvozdenog tora. Vrućina strašna, sjenke se okratile, hladovine nema nikakve. Uz onu ogradu, sa sve četiri strane desetine praznih flaša nikšićkog piva. Priđemo bliže vuku, on učajio, oči mu zakrvavile, odsutan pogled. Jadan on, uglas reknu djeca. Očito je da ga oni koji su ga tu zatočili ižednjuju, možda i izgladnjuju, a on onda pije i jede pivo. Budući da su one prazne flaše izvan njegova tora, vjerovatno ga poje pivom kroz rešetke one ograde. Dok žednik pije, pojilac drži flašu s druge strane ograde. Kad ispije, flaša se ostavi uz ogradu. Alja slika mučenika kroz onu rešetku. Nekoliko slika je načinila onim sokoćalom koje se u Hrvatskoj zove mobitel, a u Crnoj Gori mobilni. Te se slike nisu sačuvale, imali smo ih nekoliko godina, ovih dana smo ih tražili i spoznali da ih više nemamo.

Ostavimo vukov zatvor, pređemo cestu, i dok idemo prema autu, opet me zovne onaj s kojim sam razgovarao, koji jedini priča, a svoga imena ne kaže:

- I šta veliš, pije li ga, taj vuk to pivo?

- A nisam ja najbolji za odgovor na to pitanje. Ja nisam vidio da išta pije.

- Moga si mu platit jedno pivo, pa mu ga pridržati dok ne popije. Da se jadan ne muči po ovoj vrućini, žedan! Vrućina i žega čine da čoek i u mačku vidi tigra!

- A što vuku ne dajete vode?

- Bolje mu je pivo!

- Nije mu bolje: oči su mu krvave, suh je, mršav, iznuren, može umrijeti od ciroze.

- Oči mu nijesu krvave od piva. Pivo mu je dobro i za kožu i za dlaku. Mi reknemo da je bolje imat stomak od piva nego grbu od rada! A nema toga ko ođe živi da mu oči nijesu krvave. Evo vidi nas trojicu, i nama su krvave, a đe neće bit krvave kurjaku vuku. A na televiziju Crne Gore tako hvale nišićko pivo, da se čoek zakune da je od svake bolesti lijek.

- A je li televizija slala ekipu da snimi vašega vuka?

- Nijesmo je vidjeli. A i nijesmo mi stalno tu. I da ti kažem, vuk nije naš, mi š njime nemamo ništa. Njega su uvatili jedni onamo, mi nijesmo, mi mu samo pomažemo da preživi, razumiješ ti mene, da nema nas, davno bi na onaj svijet on otiša. Mi ljudima kažemo da mu kupe pivo kod ovoga u ovaj naš lokal. Pivo nije skupo, ka što vidiš, poneko naiđe i časti vuka. Ja velim da je to dobročinstvo, zar nije?

- Ja o tome imam mišljenje koje bi se moglo zvati izdvojenim.

- E nemo' da izdvajaš mišljenje! I sam znaš da je vuk je štetočina, a u ovo vrijeme štetočine žive najbolje. Ovaj vuk živi bogomi bolje no mi: brat-bratu, popio je piva više no pola Crnogorki, liše jedne Mare, ođe iza brda. Za tu je Maru ovi vuk beba. Mara slisti gajbu u jedno popodne, a suva, ada u iglu da je utneš! A kad radi - radi udarnički, kopa, pere, ne staje! A prava u leđa, ka da je pegla dan i noć pegla. I nema ni stomak od piva ni grbu od rada!

Sjednemo u auto. Alja kaže: ‘Bolje bi bilo da ga nismo vidjeli, ovoga vuka!' A brat blizanac Zeno njoj: ‘A kako bismo trpjeli tvoje tlačenje da ga nismo vidjeli?'

Preuzeto s portala Tjednik Novosti

Sinan Gudžević (Grab na Goliji, između Novog Pazara, Sjenice i Ivanjice, 1953.) Književnik i prevodilac, po obrazovanju filolog, studirao klasične i moderne jezike u Beogradu, Pisi, Münchenu. Prevodi s latinskog i starogrčkog, sa njemačkog, talijanskog, ruskog i portugalskog. Preveo dvije rasprave o laži (O laži i Protiv laži) Aurelija Augustina, Govor o dostojanstvu čovjekovu Pica della Mirandole, Noćno putovanje Poslanika Muhammeda nepoznatog autora, mnoštvo stihova s latinskog i starogrčkog (Ovidije, Martijal, Gregorije iz Nazijanza) objavljenih po književnim časopisima, te hiljade stihova pjesnika učesnika sarajevskih susreta posvećenih Izetu Sarajliću, koji su trajali 10 godina. Sa Raffaellom Marzano na talijanski preveo izbor od 154 Sarajlićeve pjesme, objavljen u Salernu, kao i svoju zbirku Rimski epigrami. Živi u Zagrebu.

Komentari


Digg   StumbleUpon   Facebook   Del.icio.us   Croportal   Ispiši   Preporuči

     

ArhivIzreke o pivu

Nacrtaj mi krigl

Zidrou-Moriol
Zidrou-Moriol
Natures mortes

Pivnica.net na Facebooku



Montažne i drvene kuće



Najnovije iz kategorije Pivo u stihu i prozi