Porezni i vinski udar

Pivomanija   |   Goran Gazdek   |   06.07.2017.     317

Porezni i vinski udar

Pozivom na konvenciju u Genovi 1927. godine o slobodnom protoku robe jugoslavenska je vlada skinula zaštitnu carinu s piva pa je država snizila državnu trošarinu na vino, a istodobno povisila trošarinu na rakiju i pivo, očekujući uzalud da će se to odraziti na izvoz piva u zemlje Male antante. Diskriminaciji piva tih godina nikada kraja, vlast kao da se natjecala koja će jače udariti na poslovanje pivovara pa je visoke poreze odredila i gradska općina. Uprava Zagrebačke pivovare prilagodila je svoje poslovanje i velikoj svjetskoj krizi koja je u jesen 1931. godine pogodila i Hrvatsku umrtvivši gospodarski život, piše povjesničarka Mira Kolar u članku „Zagrebačka pivovara do 1945. godine" u okviru velikog temata o pivo objavljenog u časopisu Matice Hrvatske, Hrvatska revija 2002. godine.

Zagrebačka pivovara tijekom velike svjetske krize nije isplaćivala dividende, smanjila je proizvodnju i otpuštala radnike. Kraj krize dočekala je produkcijom koju je imala prije Prvo svjetskog rata, odnosno s puno manjom ako se uzme u obzir da su u međuvremenu fuzionirane zagrebačka, sisačka i karlovačka pivovara, a propala većina malih. Na takvo stanje znatno su utjecale i obje beogradske pivovare, smještene na podruju Uprave grada Beograda gdje se nije plaćao banovski porez pa su mogle proizvoditi jeftinije pivo i preuzeti opskrbu pivom cijele istočne Hrvatske dok je Sarajevska pivovara preuzela Posavinu.
Zagrebačka dionička pivovara bila je uvijek sklona građanstvu i radništvu Zagreba, koje se rado okupljalo u njezinoj restauraciji. Za razliku od susjedne tvornice Franck u pivovari gotovo da i nije bilo štrajkova i tarifnih pokreta. Vodstvo pivovare dopuštalo je i okupljanje sindikalno organiziranog radništva Zagreba. Tako je 6. kolovoza 1923. Ivan Krndelj, jedan od radničkih tribuna Zagreba, u Zagrebačkoj pivovari održao veliku javnu skupštinu povodom štrajka mornara i rudara. Tom je prilikom skupljena dosta velika pomoć za štrajkaše, koji su izborili bolje radne uvjete.

Ipak, Zagrebačka pivovara je dobrom organizacijom uspjela zadržati proizvodnju i za vrijeme velike svjetske krize nije smanjivala dionički kapital, iako su joj dividende bile neznatne, a nekih godina ih nije ni bilo. U doba velike svjetske krize mnogi su se okrenuli jeftinijem vinu, litra je stajala tek pola dinara, a ponuda je bila vrlo velika. Pivovara je svojim stalnim kupcima davala pivo na kredit što je u vremenu kada je moratorij štitio male seljake od propasti rizik poslovanja bio iznimno velik. S kakvim se velikim teškoćama borila Zagrebačka pivovara najbolje svjedoči podatak da je prodaja piva 1933. godine smanjena za 35 posto u odnosu na prethodnu,  a molba vlasnika da se umanji trošarina za pivo nije naišla na odaziv jer je predsjednik Saveza industrijalaca Savske banovine bio Vladimir Arko, blizak vladinim privrednim krugovima, ali i veliki propagator žestokih alkoholnih pića. Osim toga, ponovno je 1932. godine proradila pivovara u Laškom koja je imala velike ambicije izvoziti pivo na hrvatsko tržište. Sve je to, zaključuje povjesničarka Mira Kolar u članku „Zagrebačka pivovara do 1945. godine" u okviru velikog temata o pivo objavljenog u časopisu Matice Hrvatske, Hrvatska revija 2002. godine, ipak pomalo nagrizalo poslovanje Zagrebačke pivovare.

Prenosimo iz dvotjednika Agroglas broj 419 od 21. lipnja 2017.

Komentari


Digg   StumbleUpon   Facebook   Del.icio.us   Croportal   Ispiši   Preporuči

     

ArhivIzreke o pivu

Nacrtaj mi krigl

Zidrou-Moriol
Zidrou-Moriol
Natures mortes

Pivnica.net na Facebooku



Montažne i drvene kuće



Najnovije iz kategorije Pivomanija