Pivska šetnja Zagrebom

Idemo na pivo s Mladenom Klemenčićem   |   Mladen Klemenčić   |   21.04.2012.     5516

Pivska šetnja Zagrebom

Poticaj za današnji zapis u pivskoj kolumni bio je telefonski poziv glavnoga tajnika Matice hrvatske. „U posjet nam stižu kolege iz Praga, izaslanstvo dvotjednika Kulturní noviny. Žele napraviti reportažu o Matici hrvatskoj, obaviti razgovor s Predsjednikom Matice, u galeriji MH postavljaju izložbu ilustracija Josefa Lade i ne znam što sve ne.

Za sve to pobrinut ćemo se mi u Središnjici. No Česi ko Česi, zanima ih i pivo. Vaša zadaća bila bi da ih provedete gradom, ali tako da se upoznaju s poviješću pivarstva i aktualnom pivskom ponudom u Zagrebu."

Pristao sam, što drugo. Pivska tradicija u Zagrebu nije ni izdaleka usporediva s onom u Pragu pa se iz te perspektive povjerena mi zadaća može doimati nemogućom misijom. No, s druge strane, gostima valja izaći ususret pa kad već traže pivsku šetnju treba im je i omogućiti.

Za početak otišli smo u Oktogon, gdje su na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće Zagrepčani u Budjejovickoj pivnici uživali u originalnome češkom pivu. Danas, doduše, gostima iz Praga više nisam mogao pokazati prostor nekadašnje pivnice, no, smatrao sam, ako pogledaju reprezentativan zagrebački pješački prolaz arhitekta Josipa Vancaša, moći će si zamisliti i dobru pivnicu u njemu.
Nakon toga zaputili smo se prema pivovari na Črnomercu, no putem smo skrenuli u Gorjansku ulicu na Trešnjevci kako bih češkim gostima pokazao Kuću piva, specijaliziranu trgovinu gdje se Zagrepčanima nudi solidan izbor uvoznih piva, među kojima se uvijek nađe i pokoja boca češkoga piva.

Pivovara na Črnomercu jedan je od glavnih suvremenih proizvođača piva u Hrvatskoj, a djeluje u okviru međunarodnoga koncerna InBev, no naše goste zanimala je ponajprije kao živi svjedok zagrebačke pivovarske tradicije. Svečano je otvorena 1893. na tadašnjem rubu grada. U drugoj polovici 19. stoljeća manje zagrebačke manufakturne pivovare nisu više mogle podmirivati potrebe pa se potkraj 1880-ih počelo razmišljati o izgradnji industrijske pivovare. Osnivačka skupština Zagrebačke dioničke pivovare i tvornice slada održana je 1892., a odmah potom pristupilo se izgradnji tvorničkoga kompleksa u Ilici prema nacrtu arhitekta Waidmanna, a u izvedbi znamenitoga graditelja Grahora. U opremi i konstrukciji tvorničkoga postrojenja važnu su ulogu imali upravo češki majstori i savjetnici. Nova pivovara svečano je otvorena 12. srpnja 1893. i otada se na Črnomercu već gotovo 120 godina proizvodi pivo. Uz pogon pivovare uređen je i veliki vrt za 1500 gostiju. Svečanost otvaranja pivovare bila je prvorazredan društveni događaj pa je za tu zgodu čak produljena i pruga tada još konjskoga tramvaja, koja je inače imala okretište nedaleko, kod gostionice Mandalica.

Uoči Prvoga svjetskog rata poslovanje pivovare osnaženo je kapitalom poduzetničkih obitelji Alexander i Löbe, koje su već imale iskustva s proizvodnjom piva u Sisku i Požegi. Zagrebačka pivovara počela je 1925. proizvoditi tamno pivo Tomislav, te pivo Jelačić. Prvo se održalo sve do naših dana, što govori o njegovoj dobroj kakvoći, iako ono nikad nije postalo popularno ni rasprostranjeno kao neka druga piva iz iste pivovare.

Slušajući podatke iz prošlosti pivovare, naši se gosti iz Praga nisu mogli načuditi kako to da u pivovari danas ne postoji barem stalna memorijalna soba, ako već ne i muzej koji bi zorno svjedočio o prošlosti. S osobitom nelagodom pokazao sam im ostatke vrtne restauracije, gdje doduše postoji nekoliko stolova, ali sve to samo su ostaci ostataka nekad prostrana odmorišta gdje su stari Zagrepčani u ugodnoj hladovini i na samome pivskome vrelu ispijali krigle i krigle svježega piva. Vidjevši ostatke nekadašnje vrtne restauracije, koja je većim dijelom pretvorena u parkirališni prostor, gosti iz Praga nisu mogli sakriti čuđenje.

Na ručak i na podnevni predah odveo sam ih u pivnicu Medvedgrad. Dvoumio sam se da li da to bude ona u Ilici, u Tkalčićevoj, u Adžijinoj ili pak u Samoborskoj, a zbog lokacije odlučio sam se za prvu. Pivnice Medvedgrad naš su zagrebački primjer tzv. gostioničkih pivovara ili minipivovara kakve naveliko niču po cijelom svijetu. Proizvode vlastito pivo i nude ga gostima uz hranu primjerenu pivnici. Neka gosti vide da u tome idemo ukorak s vremenom. Pivnica je otvorena 1994. i do 2005. radila je na prvotnoj lokaciji na uglu Savske i Vukovarske. Od pet vrsta piva koja se nude gostima preporučio sam smećkasto pivo s većim udjelom alkohola koje se naziva Gričkom vješticom. Gosti su kakvoću piva povoljno ocijenili, ali su ih zasmetale šlampavo natočene krigle na kojima se izdaleka vidjelo da ih nije punio točioničar od formata. Posao točioničara, naime, u praškoj se pivnici ne povjerava bilo komu jer o njegovoj vještini ovisi ukupan dojam svakoga gosta.

Nakon ručka hitamo preko Save u Remetinec da gostima pokažem još jednu trgovinu specijaliziranu za uvozno pivo. Magic Beer Room, kako se trgovina naziva, drži uglavnom belgijska piva, pa našim gostima naviklima na češke desetke i dvanaestice nije bila odveć zanimljiva. Na povratku u grad vodim ih stoga na mjesto koje će njima biti mnogo zanimljivije, Češki narodni dom u Šubićevoj ulici što ga je 1937. izgradila Češka beseda vlastitim sredstvima i prilozima imućnijih građana češkoga podrijetla. Tamo se u velikoj dvorani i u dvorištu održava manifestacija Pivkan - dani dobrog piva, svojevrstan pivski festival što ga organizira Neven Pufnik i Društvo prijatelja piva na kojemu su većinski zastupana upravo češka piva. Nismo bili te sreće da navratimo baš u vrijeme održavanja Pivkana, no gostima sam mogao objasniti da je povremeni festival zapravo velika promocija češkoga piva iako mu to nije primarni cilj i svrha, što im je, razumljivo, bilo milo čuti. U nastavku obilaska pokazao sam im još i specijalizirani pivski bar Hopdevil u trgovačkom centru Branimir kao još jedno od novijih mjesta s većim izborom piva te pivnicu Tomislav nedaleko Tomislavova spomenika, gdje smo popili po kriglu već spomenuta tamnoga piva nazvana prema kralju.

Prije večere skočili smo još i u Gornji grad u Basaričekovu ulicu, gdje sam im pokazao spomen-ploču postavljenu na zgradi gdje se od 1721. nalazila stara gradska pivovara sa svojom gostionicom - neka gosti vide da se i mi u Zagrebu skrbimo o prošlosti, a i o pivu. Po toj pivovari i ulica se nekoć nazivala Pivarskom. Pivovarom je upravljala gradska općina, a 1848. preselila ju je na ugao Bolničke i Nikolićeve, odnosno današnje Gajeve i Tesline ulice. Na novoj lokaciji pivovara se nazivala Varoškom pivovarom, a glavna konkurencija bila joj je kaptolska pivovara koju su u Tkalčićevoj ulici 1750. osnovali kanonici.

Na večeru sam goste iz Praga odveo u pivnicu Stari fijaker u Mesničku ulicu. Dugo sam razmišljao gdje završiti pivsku šetnju Zagrebom te sam se naposljetku odlučio za taj restoran koji je barem interijerom prilično nalik na pivnice kakve se mogu vidjeti u Pragu. U Starom fijakeru, istini za volju, ne pridaju pivu preveliku pozornost i ne ističu ga kao glavno piće, no uređenjem, koje uglavnom nepromijenjeno pamtim još od svojih studentskih dana, to je ipak rijedak pivnički lokal u gradu. Osim toga, i na jelovniku se nađe pivnici primjerenijih jela, kao što su kobasice ili buncek sa zeljem, razne vrste gulaša ili pak guste juhe. Kako god bilo, Starom fijakeru valja priznati da ima izgled pivnice s čime su se i gosti rado složili pa smo pivsku šetnju Zagrebom zaključili na pravome mjestu.

Mladen Klemenčić leksikografski je savjetnik u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža i glavni urednik Hrvatskog općeg leksikona, magistar je znanosti, diplomirao geografiju i magistrirao na zagrebačkom PMF-u, objavio mnogobrojne znanstvene radove iz područja geografije, geopolitike, povijesti, predavač geografije na fakultetima, stručnjak za granice, autor niza knjiga i monografija. Urednik je u Matici hrvatskoj - deset godina uređivao je časopis Hrvatska revija, a pet godina bio je član uredništva časopisa Kolo. Radove, funkcije i angažmane mogli bismo još dugo nabrajati, no valja nam otkriti - gdje je tu pivo. Gospodin Klemenčić odličan je poznavatelj i veliki ljubitelj piva, a kako dosta putuje, o čemu svjedoči i knjiga putopisa Granice bez granica, imao je priliku upoznati i dosta različitih piva. O tome u dvotjedniku Vijenac Matice hrvatske objavljuje eseje i reportaže, često ilustrirane etiketama iz vlastite bogate zbirke. Te članke iz Vijenčeve kolumne Idemo na pivo s Mladenom Klemenčićem prenosit ćemo na našoj stranici uz dopuštenje autora i uredništva Vijenca.

Na slici: Varoška pivnica početkom 20. stoljeća, izvor: cro-eu.com

 

Komentari


Digg   StumbleUpon   Facebook   Del.icio.us   Croportal   Ispiši   Preporuči

     

ArhivIzreke o pivu

Nacrtaj mi krigl

Zidrou-Moriol
Zidrou-Moriol
Natures mortes

Pivnica.net na Facebooku



Montažne i drvene kuće



Najnovije iz kategorije Idemo na pivo s Mladenom Klemenčićem