Pivo – napitak bogova i puka (2) - Prije hmelja

Povijest piva   |   Silvija Sitta   |   09.12.2008.     20970

Pivo – napitak bogova i puka (2) - Prije hmelja
Pivo je jedan od najomiljenijih napitaka na svijetu. Budući da se u Europi proizvodi 40 % svjetske proizvodnje piva, možemo ga s pravom smatrati i europskim pićem, tim više što se u europskim pivovarama proizvodi i najviše vrsta piva. Osim toga, upravo se u Europi počeo u pivarstvu koristiti hmelj - dodatak bez kojega danas ne možemo zamisliti pivo jer mu on daje prepoznatljivu i ugodnu gorčinu. No, što je zapravo pivo? Najjednostavnija definicija piva je ona koja kaže kako je riječ o alkoholnom napitku izrađenom od ječmenoga slada, hmelja, vode i kvasca.
Ječam je osnovna sirovina, iz nje se dobiva ječmeni slad, a voda je najvažniji sastojak jer njezin sastav (tvrdoća) utječu na okus i miris. Kvasac potiče proces pretvaranja šećera iz sladovine u alkohol i ugljičnu kiselinu, što pivu daje osvježavajući karakter, a hmelj karakterističnu gorčinu. Pivo nikada nije smatrano finim pićem kao, na primjer vino, a osobito njegov otmjeni alter ego - pjenušac. Literatura, od one klasične do bestsellera Judith Krantz i Jackie Collins, prepuna je noblesnih druženja u kojima aristokrati ili pripadnici jet seta decentno pijuckaju pjenušac ili vino, a mnogobrojni neshvaćeni i promašeni likovi, u trenucima usamljenosti i životnih slomova, posežu za vinom... ili nečim "oštrijim". I naš Dobriša Cesarić, u svojoj socijalno intoniranoj pjesmi "Vagonaši" ovjekovječio je domaću žesticu u stihovima "... rakije, rakije amo, jer utjehe nema u vodi". Pivo je oduvijek bilo pučko piće, piće običnoga čovjeka, kakav je na primjer bio Hašekov dobroćudni vojnik Švejk koji je uz krigle piva komentirao s prijateljima u pivnici U kalicha ondašnja aktualna politička zbivanja - atentat na prestolonasljednika Ferdinanda u Sarajevu i početak I. svjetskog rata čiji će sudionik uskoro i sam postati.

Mezopotamija

Pivo je vjerojatno najstariji alkoholni napitak na svijetu, a za njegov pronalazak možemo zahvaliti Sumeranima, narodu koji je živio na području Mezopotamije, plodne doline između rijeka Eufrata i Tigrisa, na prijelazu između 4. i 3. tisućljeća prije Krista. Ovaj drevni narod izumio je prije više od pet tisuća godina i pismo, tako da su na glinenim pločicama ispisanima klinastim pismom pronađeni i zapisi o načinu proizvodnje i o vrstama piva koje su proizvodili. Mezopotamsko pivo kaš (kako su ga nazivali Sumerani), odnosno - šikaru (babilonski naziv) bio je već prije pet tisuća godina uobičajena i jedna od osnovnih namirnica. Pivo su proizvodili od ječmenoga, pšeničnoga ili prosenoga slada, pa, čak i riže ili od tzv. pivskih hljepčića: namočili bi žito i pustili da proklija sjemenje, zatim bi ga grubo samljeli u brašno i od njega bi ispekli hljepčiće koje su zatim izmrvili i stavili u velike glinene lonce. Izmrvljene hljebove bi zalili vodom i onda bi kašastu masu ostavili da nekoliko dana fermentira. Fermentirani napitak začinio bi se medom i datuljama ili bi mu se dodavalo različito začinsko bilje. Napitak je bio iznimno gust, vrlo hranjiv i zasitan, dakle, sasvim u duhu izreke kako je pivo tekući kruh koja datira, vjerojatno, još iz tih vremena.
Pivo se proizvodilo često jer tamošnji klimatski uvjeti nisu dozvoljavali dugotrajno skladištenje. Pretpostavlja se da su Sumerani poznavali barem 18 vrsta piva i da su za svaku vrstu su imali poseban naziv, na primjer: kaš.kal (jako pivo), kaš.sur.ra (pivo snažnog okusa), kaš.gig (tamno pivo), kaš.sag (blago pšenično pivo). Najrasprostranjenije i najjeftinije je bilo kaš.gig (tamno pivo) koje se svakodnevno konzumiralo. Neke vrste piva bile su tako guste da se nisu smatrale pićem već hranom.
O načinu pijenja piva u drevnoj Mezopotamiji kazuju nam likovni prikazi na kojima vidimo da se pivo pilo iz velikih posuda oko kojih bi ljudi sjedili i pili pomoću velikih cjevčica jer napitak nije bilo filtriran i komadići nerazgrađenih tvari plutali su površinom.
I žene su pile pivo. Za njih se proizvodila vrsta slatkog piva zvana ulušin. Bilo je to skupo pivo i mogle su si ga priuštiti samo bogatije žene. Svjedoči o tome nalaz iz Urua (2600. – 2350. pr. Kr.) gdje je u grobu svećenice Puabi pronađena luksuzna srebrna posuda visoka 24 cm i 136 cm dugačka zlatna cjevčica. Na takav se način pivo pilo i u Egiptu, a prema grčkom povjesničaru Xenofonu, i oko 4. st. pr. Kr. u Armeniji.
Svaki Sumeranin imao je pravo, ovisno o socijalnom statusu i o poslu koji je obavljao, na određeni dnevni udio piva (radnik bi, na primjer, dobivao dvije do tri litre piva dnevno). Pivom su, također, bili darivani i ljudi koji bi naricali uz uzglavlje teško bolesnih ili preminulih.
U uskoj svezi s konzumiranjem piva je i pijanstvo koje u Mezopotamiji nije smatrano niti porokom, a niti lošom, društveno neprihvatljivom, osobinom.
Pivo, kao kultni napitak dospio je i u sumersku književnost i u mitologiju. U Epu o Gilgamešu spominje se da se boginja Ištar mogla u pijenju piva nositi sa svakim muškarcem. Zaštitnica proizvodnje piva kod starih Sumerana bila je boginja Ninkasi, a od njene djece ističe se sin Siris (Širaš) jer njegovo ime otkriva i njegovo zanimanje. Naime, u akadskom jeziku naziv sirašu znači: onaj koji proizvodi pivo.
Budući da su pivo pili bogovi, bilo je neizostavan dio žrtvenih darova božanstvima. Iz sačuvanih recepata nepoznatog liječnika, otkrivenih u ruševinama drevnog grada Nippura, saznajemo kako je pivo služilo i u medicinske svrhe. Najjednostavniji način njegove ljekovite primijene bio je za ublažavanje žučnih i bubrežnih boljki: napitak je spravljan od piva razrijeđenoga samo s vodom. Za proizvodnju lijekova u Mezopotamiji koristio se med, začinsko bilje, korijenje biljaka i razna ulja. Od piva su se izrađivali ljekoviti napici i masti, a poneki lijekovi, kako bi se prikrio njihov opori i neugodan okus, zapili bi se s pivom. Protiv zubobolje koristila bi se smjesa od piva, biljaka i ulja, a protiv kašlja koristio bi se sljedeći lijek: ljekovito bilje, zatim gusta juha od svinjskog mesa i na kraju pivo s medom. Pivo su dobivale i rodilje za okrepu.
Zanimljivo je u ovome kontekstu spomenuti i jedan hetitski recept, vračariju, protiv spolne nemoći zabilježenu u 13. st. pr. Kr. klinastim pismom na jednoj glinenoj pločici nađenoj u prijestolnici Hatuši (današnji Bogazkoj u središnjoj Turskoj): "Ako muškarčeva snaga spadne, uhvati mušku jarebicu, iščupaj joj krila, udavi je i pospi solju. Istuci je i izmiješaj u prah zajedno s planinskom biljkom dadanu! Uspi mu u pivo i daj mu da pije i muškarcu će se vratiti spolna moć." Ovaj podatak govori u prilog o korištenju piva u najrazličitije svrhe na širokom području Bliskoga Istoka.
Iz 2. tisućljeća pr. Kr. potječu i najstariji podaci o javnim gostionicama, a u Hamurabijevu zakoniku (Hamurabi, babilonski kralj 1729. – 1686. pr. Kr.), najstarijem pisanom zakonu na svijetu napisanom klinastim pismom na stupu od crnog diorita piše da pivo ne smije sadržavati previše vode i ne smije se prodavati po previsokoj cijeni. U zakonu se navode i kazne ako šankerice varaju goste: „Ako ne naplaćuje gostu piće žitom, nego traži novac, vara li na težini ili toči loše piće, treba biti pozvana na odgovornost i bačena u vodu. Žena koja želi ući u pivnicu, može biti samo šankerica, ali u pivnicu ne smije doći kao gošća. Ako će piti u krčmi, treba je za kaznu spaliti.“
Zanimanje proizvođač piva bilo je prestižno i donosilo je visoki društveni status, međutim, ako bi taj isti proizvođač proizvodio loše i nekvalitetno pivo u Hamurabijevom zakoniku se navodi da ga se treba kazniti tako da ga se utopi u tom pivu.

Egipat

O proizvodnji piva u starom Egiptu svjedoče napisi sačuvani na kamenim pločama i tekstovi u piramidama u Sakkari s kraja 4. i početka 3. tisućljeća pr. Kr. Na njima možemo pročitati kako „preminulom na onom svijetu može ugasiti žeđ pivo koje nije kiselo“. Uz kruh i luk, pivo je bila jedna od temeljnih namirnica običnog staroegipatskog čovjeka.
Pivo i kruh proizvodili su se kod kuće ili naveliko u zajedničkoj pekari, odnosno, pivovari. Najbolje se pivo, navodno, varilo u gradu Pelisu uz ušće rijeke Nil, a 1980. godine američka ekspedicija otkrila je tri staroegipatske pivovare iz doba faraona: u Hierokonpolisu, Mahasni i Ballasu. Tadašnja egipatska država uvela je monopol na proizvodnju piva koje je bilo i osnovna prehrambena namirnica. Za vrijeme vladavine dinastije Ptolemejovića (330. – 30. pr. Kr.) proizvodnja piva postala je državni samostalni obrt i to se doba naziva zlatno doba pivarstva. I u starom Egiptu se pivo upotrebljavalo u obredne svrhe i u pogrebnim ritualima, pa se spominje i u Knjizi mrtvih. Ovi su tekstovi prvobitno bili napisani na zidove grobnice, a kasnije bi se pisali na svitcima papirusa koji bi se položili uz mumiju kako bi pokojnike pratili na drugi svijet. Za vrijeme pogreba faraona bilo je propisano posluživanje četiriju vrsta piva.
  
 
 
Stari su Egipćani stvaranje piva pripisivali bogu sunca Ra, stvoritelju svih bogova i ljudi, ali u kasnijim se izvorima kao stvoritelj piva spominje bog Oziris. Boginja - zaštitnica piva, u najstarijim je vremenima bila boginja Menket, a kasnije boginja Tenemit.
U najstarijim tekstovima opisano je da se pivo proizvodilo iz datulja i maka, a kasnije iz ječma. Pivo se proizvodilo na isti način kao i u Mezopotamiji – od slada ili pivskoga hljeba.
Za gospodarstvo staroga Egipta pivo nije bilo važno samo kao namirnica već i kao platežno sredstvo. Radnici na piramidama plaćani su pivom koje su smjeli konzumirati ili ga zamijeniti za neke druge namirnice. U Egiptu su zatvoreni vrčevi određenoga volumena bili upotrebljavani kao vrsta platežnoga sredstva - njihova se visina kretala između 25 i 35 cm, zapremine između 1,5 i 2,6 l. Za vrijeme vladavine Ramzesa II. (13. st. pr. Kr.) pivo je postalo značajna izvozna roba i koja se izvozila po cijelom Sredozemlju.
Pivo se pilo kao i u Mezopotamiji - pomoću cjevčica iz visokih vrčeva. Stari Egipćani razlikovali su osam vrsta piva u dvije osnovne skupine: slabija piva i jaka piva. Većina piva bila je slatka, a slatkoća se dobivala stavljanjem anisa ili šafrana. Najpopularnije pivo bilo je zitum, nešto jače je bilo dizitum, a blagi karmi pile su žene. Osim toga, proizvodili su i pivo s dodatkom smreke zvano korma koje je bilo osobito aromatično. Crvenilo crvenoga piva dobivalo se od izgnječenih plodova nara.
Ni u starom Egiptu pijanstvo nije bilo nepoznat pojam. Zaštitnica pijanaca bila je boginja Hathor, kći boga sunca Ra, božica neba, radosti i ljubavi, zaštitnica majke i djece koja je često prikazivana u obliku krave. O Hathor govori i poznata legenda: kada je bog sunca Ra ostario, ljudi su počeli protiv njega kovati zavjeru. Doznavši za to, Ra se razbjesnio i odlučio poslati božansko Oko kako bi ih pobio. Oko je pretvorilo boginju Hathor u krvoločnu lavicu Sakhmet koja se bacila na ljude i počela ih ubijati. Kada se Ra zadovoljio krvoprolićem zaustavio je pokolj i spriječio istrjebljenje čovječanstva. Kako bi zaustavio Sakhmetin nemilosrdni pokolj, a znajući koliko je željna krvi, mudri je Ra natopio bojno polje tisućama vrčeva piva pomiješanoga sa sokom od nara što je zavaralo Sakhmet i nakon toliko popijena piva i opijena, zaustavila je svoj pokolj i ponovo se pretvorila u Hathor. U sjećanje na taj događaj ljudi su na godišnjim svečanostim posvećenima boginji Hathor pili velike vrčeve piva sa sokom od nara. I u starom Egiptu se pivo koristilo u medicinske svrhe, između ostaloga, pripremali su pripravke za sprečavanje trudnoće, koristilo se i kao lijek protiv ugriza škorpiona, a sastojci za zubne plombe miješani su s pivom. Slatko pivo bi se koristilo za pročišćavanje organizma.

Antički svijet

Stari Egipćani i narodi koji su živjeli na području Mezopotamije prenijeli su svoja znanja o umijeću spravljanja piva na Sredozemlje. Međutim, narodi koji su živjeli na obali Sredozemnoga i Mrtvoga mora više su voljeli vino. Za Grke je, poznato je, vino bilo božansko piće. No, iako su poznavali i proizvodili pivo o tome postoji vrlo malo podataka. Isto tako nije sasvim sigurno od koga su preuzeli proizvodnju piva - jesu li to bili Egipćani ili je pivo u helenski svijet došlo posredstvom Židova koji su pivo nazivali šeher, što podsjeća na babilonski naziv šikaru. Pivo su proizvodili iz slada koji su nazivali maza (Arapi i danas tako nazivaju pivo). Aristotel je poznavao pivo i nazivao ga je pinon (od glagola pino, što znači pijem). Pivo, odnosno, zytos (od zyme, tj. kvasac), u staroj Grčkoj nije bilo osobito na cijeni jer je smatrano pićem za slabiće, a nazivano je i vinom za sirotinju. Proizvodnja piva iz Grčke se proširila na područje Rimskog carstva gdje je pivo nazvano cereale vinum, a pilo se u čast boginje Ceres. Kasnije se počeo upotrebljavati jednostavniji naziv cerevisia. Rimljani su, uz to što su ga proizvodili, i "uvozili" nekoliko vrsta piva, pa su, tako, poznavali i keltsko pivo, zvano isto tako cerevisia, i egipatski zythum i skitsko pivo camum. Grčki geograf Skilaks iz Karianda u Kariji, koji je bio u službi perzijskoga kralja Darija I., opisao je boravak među Skitima na sljedeći način: „Kada netko dođe k njima u posjet odmah mu nose kruh i sol na zdjelici, izgovore molitvu, otpjevaju pjesmu dobrodošlice i u vrčevima nude opojan napitak koji nazivaju sytho." Mnogi su Rimljani odbijali piti pivo jer je njihovo piće, isto kao i u Grka, bilo vino koje su miješali s vodom jer je pijenje čistoga vina smatrano lošom osobinom. Pivo su, naime, smatrali barbarskim pićem i upravo se iz toga razloga u antičkoj literaturi rijetko spominje, ponajviše u medicini i to, uglavnom, kao sredstvo za pročišćavanje organizma i izlučivanje tekućine. Rimljanke su, pak, pivsku pjenu koristile u kozmetičke svrhe.
 

Komentari


Digg   StumbleUpon   Facebook   Del.icio.us   Croportal   Ispiši   Preporuči

     

ArhivIzreke o pivu

Nacrtaj mi krigl

Zidrou-Moriol
Zidrou-Moriol
Natures mortes

Pivnica.net na Facebooku



Montažne i drvene kuće



Najnovije iz kategorije Povijest piva