Pivo i periferija

Pjena i njezina braća   |   Dražen Matošec   |   09.10.2009.     4326

Pivo i periferija
    Periferija je, da parafraziram pjesnika, moja mjera. U centar vlastita grada odlazim kao nešto upućeniji turist, pa iako ne fotografiram katedralu i HNK poput Japanaca u prolazu, ipak nakon nekog vremena osjetim nostalgiju za rodnom grudom zagrebačke suburbije. Centar služi za reklamu i promenadu, da ga se stavlja na razglednice i po njemu pokazuje nova garderoba. Premda ne baš reprezentativna, lišena sjaja i arhitekture klasicizma ili secesije, periferija je supstancijalnija i manje površna, nešto kao punkt egzistencije i smisla. Središta gradova urbani su epitel, ono na što se nanosi šminka; predgrađa pak čine meso i kosti. U njima se živi, boravi, odlazi do trgovine, špana mali nogomet, vodi djecu u vrtić i... Ako hoćete - pije pivo. Onako kako bi ga trebalo piti.
     Iz puke zabave promatram katkad starije dečke s Trešnjevke ili Črnomerca kad izvedu žene u grad, pa se s nelagodom meškolje po fensi-šmensi kafićima poput stranih tijela. Lako ih je prepoznati jer se u frivolnoj vrevi snalaze kao King Kong u New Yorku - vidite da bi se radije popeli na Neboder i obračunavali s avijacijom, negoli se pokušavali uklopiti u urbanitet po mjeri Red Carpeta. Uokolo s fasada vrište neoni tipa „Outlet“ i „Powered By“, njihove dame zvjerkaju ne bi li u prolazu spazile Nevena Ciganovića ili neku sličnu krupnu zvjerku novije hrvatske kulture, a momci depresivno zure u praznu čašu, jer su finu belgijsku marku od trideset kuna za tri deci slistili u nekoliko gutljaja, i spremaju se na spasonosno pitanje: „Draga, idemo doma?“ One se dure, a oni već s vrata tramvaja hitaju u lokalni birc da se uz domaću marku svijetlog oporave od civilizacijskog šoka.  
     U doba njihova odrastanja pivo je na periferiji bilo jedan od glavnih medija inicijacije. Ovdje, na Trešnjevci, nisi bio frajer ako ti iz gubice nije visila cigareta, a u ruci se klatarila boca... Ožujskog, recimo. Generacije i generacije pretendenata na muškost šezdesetih su se godina odavale porocima prije svršetka osmoljetke, jednostavno zato što su takva bila pravila igre. Osobno, pamtim da sam negdje do osmog razreda bio izrazito uzoran momčić. U školi sve pet, neopravdani sati nula. Izvan škole pak totalna apstinencija – nikakve pljuge ni pića ljućeg no što je limunada – a od slobodnih aktivnosti nogomet i školski tamburaški sastav. Kao što možete zamisliti, ideal periferijskih majki, ali ni slučajno magnet za njihove kćeri. Jer one nisu s obožavanjem gledale nas, klonove Bečkih dječaka, nego tipove s ukorom pred isključenje. A to se nije dalo trpjeti.
     Za tučnjavu nešto nisam, a u kriminal mi se nije išlo. Pa sam umjesto toga barem pustio kosu, odbacio brač drugi i izmolio starog da mi kupi električnu gitaru, upao u školski bend, propušio, kupio u trgovini pivo, više za paradu nego za cugu - dao sam naime sve od sebe da me vide s njim... I naglo se našao izložen blagodatima odmetničkog života. U prijevodu, ženskim pogledima.
     Poslije se sva ta ekipa koja je činila sukus legendarne trešnjevačke fakinerije počela malo-pomalo raslojavati. Neki su sitnu delinkvenciju zamijenili pravim kriminalom i počeli osvajati novinske crne kronike, drugi pak skliznuli u normalan građanski život. To će reći, zaposlili se i pustili trbuh, takoreći odmah po vjenčanju s kvartovskim princezama, istima onima koje će desetljećima poslije frktati kad iz nobl kafića u centru budu prisiljene reterirati u familijarni knežijski pajzl.
     Koliko vidim, neke su nam navike ipak svima ostale. Ponajprije – cigarete i boca od pola litre. Kad god spazim nekoga iz stare ekipe, uvijek mu je u ustima čik, a pri ruci pivo. Naravno, tipično periferijskom piću pristupa se s tipično periferijskom filozofijom: puno i natenane.
     Ne igraju ovdje fine marke i male doze, pijuckanje i užitak u „aftertasteu“; to su preseravanja centra, kao i „Powered By“ ili „Outlet“. Periferija cuga muški, i to na hrvatskom.
     Idealiziram predgrađa? Možda. Možda i pretjerujem s tezom da je naše piće periferijsko u svojoj biti. Ali kafiće u centru mogu zamisliti bez piva; tom stilu života kratki espresso sasvim je dovoljan. Birtije u predgrađu - ni slučajno. Periferija bez piva otprilike je kao periferija bez hakla nedjeljom.
     Prst bez nokta.

Komentari


Digg   StumbleUpon   Facebook   Del.icio.us   Croportal   Ispiši   Preporuči

     

ArhivIzreke o pivu

Nacrtaj mi krigl

Zidrou-Moriol
Zidrou-Moriol
Natures mortes

Pivnica.net na Facebooku



Montažne i drvene kuće



Najnovije iz kategorije Pjena i njezina braća