Pivo i palačinke

Moje pivsko iskustvo   |   Jovan Hovan   |   28.08.2009.     7336

Pivo i palačinke
U ove sparne ljetne dane najviše nas uzbuđuju i izluđuju krizni porez i veći PDV, a najviše se traži – hladno pivo. Ono i mene raduje, jer volim njegov gorkast okus i zamagljenost hladne boce niz koju se cijede i kaplju bistre suze.
Kažu da svaka zemlja ima neku svoju specifičnost kad je žeđ u pitanju. Rusa ne možemo zamisliti bez votke, Francuza bez vina, za Grčku nas veže miris metakse, za Španjolsku sangria, a u Makedoniji sam pio mastiku. Za Hrvate vele da im je loza maksimalno piće, baš kao šljivovica za Srbe, Englezi su se opredijelili za whiskey, dok Njemačku i Češku nazivaju zemljama piva. Tko u Njemačkoj nije boravio na danima piva, taj je propustio mnogo štošta u životu...
Pripadam onim uživaocima alkohola, čiji se osnovni princip sastoji u tome da uvijek piju piće zemlje u kojoj borave. I neću, kao jedan moj kolega, u vinskom podrumu moliti čašu piva ili u pivovari tražiti “hladno bijelo presječeno” vino. A da je pivo sudbonosno piće u Njemačkoj, govori i onaj neuspjeli atentat na Hitlera: atentatori su izabrali pivnicu, ali im sudbina nije bila sklona, kao ni suci pred kojima su se našli.
Jednom sam se kao mladi novinar našao u nekoj münchenskoj pivnici, a kako mi je vrag sjedio na ramenu i nije dao mira, pitao sam mladu konobaricu - je li to ta pivnica?
- Koja pivnica?
- Ona pivnica u kojoj je izvršen atentat na Hitlera.
- Ne znam, ali idem pitati, pa ću vam reći.
- Ma kakvi, ne pitajte!
A onda su se otvorila sva ona vrata “na šibanje” i svi su izletjeli vidjeti koja to budala pita. Ostavio sam nedopijenu kriglu i udario vjetar u leđa...

Inače, Njemačka je jedina zemlja u svijetu koja je podigla spomenik pivu – on je smješten u Dortmundu. O ovoj tekućini postoje brojne izreke i anegdote, jer “pivo jest za svakoga, ali nije svakome isto“. S obzirom na situaciju u kojoj smo se našli, naš čovjek razmišlja na način: “Pijem pivo, fućka mi se živo”. Moj prijatelj, veliki pivopija, ovako razmišlja: “Dobro je da pivo ne pravi mrlje od kave”. Slijedi i savjet: “Što misliš napiši, što napišeš ne potpiši”. I još: “Što trijezan mislim, pijan kažem. Što pijan kažem, trijezan se kajem”.
Prvo pivo na europskim prostorima napravljeno je davne i u kalendarima zaboravljene 1040. godine, a prvi proizvođači bili su monasi. Čak i “Kalevala”, finski nacionalni ep, odaje pivu punu počast: stvaranju svijeta posvećuje 200 stihova, a za dobivanje piva rezervirano je čak četiri stotine stihova!
Najstariji zakon koji govori o pivu potječe iz 1516. godine. A zabilježeno je i to, da su neke vlade propisivale smrtnu kaznu za iznošenje sadnica hmelja iz zemlje.
Jedan od prvih viceva na račun piva došao nam je iz Amerike. Kada je u ovoj zemlji proradila željeznica, jedna se kompozicija zaustavila usred prerije. Znatiželjni putnici htjeli su znati o čemu se radi, a željezničari objašnjavaju:
- Mijenjamo lokomotivu!
Čekali su cijeli dan ali vlak nikako da krene. Poprilično iznervirani obraćaju se strojovođi, a ovaj im objašnjava:
- Znate mijenjamo lokomotivu za pivo, a selo iz kojeg trebaju donijeti pivo, i kamo poslije moraju odnijeti lokomotivu, poprilično je daleko...
Kad smo već kod Divljeg zapada (hvala Bogu da ne postoji Divlji istok!), prisjetimo se onog kauboja, koji se zaustavio ispred jednog bara i naručio:
- Kantu piva za mog konja!
- A vi nećete ništa? – upita barmen.
- Ne, ja još moram jahati! – uzvrati kauboj.
Upamćen je i onaj slučaj, kad je profesor na predavanju protiv alkoholizma objašnjavao:
- Životinje su često pametnije od ljudi. Ponudite, recimo, magarcu vjedro vina i vjedro vode, on će se odlučiti za vodu. Što mislite, zašto?
- Zato što je magarac! – dreknu glas iz publike.
Svojedobno sam u Pragu upoznao pisca Bohumila Hrabala koji, po meni, predstavlja najvišu matematiku ljudske duše. Imao sam sa sobom jednu njegovu knjigu, što je iznenadilo moje domaćine, a mene još više kad su mi rekli da ga poznaju. Tako smo otišli u jednu pivnicu, na čijem je ulazu pisalo: “Neka kroz prozor uđe čisti zrak, a kroz vrata dobra volja”. Jedan je gospodin držao u rukama jelovnik i vinsku kartu i govorio: “Ovo vam je ustav, a ja sam vam ministar–predsjednik!”
- To vam je Hrabal! – rekli su mi.
Nekoga tako zamišljate cijelog života, pa kad ga sretnete, odjednom shvatite kako ga niste zamišljali dovoljno dobro. O njemu su mi i trijezne pivopije pričali nevjerojatne stvari, a o pripitima da i ne govorim.

Odmah da vam kažem: Kad netko voli pivo jednoga grada, ne može mrziti ni pivare. Jer poznato je, gdje se pivo spravlja, blagostanje vlada. Svaka pivnica u Pragu ima svoju filozofiju, a svaka filozofija svoju pivnicu. Zlatno pravilo u piću glasi: jedna boca dovoljna, dvije su previše, a tri premalo. S druge strane, stoji da je zlatno pravilo u tome što nema zlatnih pravila. Samo sam se tri dana družio s Hrabalom, ali sam kao marljiv đačić zapisivao njegove sentence o pivu.
U svakoj pivnici, netko je ostavio poneki trag. Tako kod “Pinkasa” jedan je gost plakao pijući pivo i kazao: “Propasti financijski, to je tek pravo školovanje!” Kod “Zlatnog tigra” jedan je državni savjetnik rekao: “Od dreka ne možeš isplesti bič, a ako ga i ispleteš, ne možeš s njim vitlati.” A sve se te sentence pamte, čuvaju, čitaju i prepričavaju...
Obreli smo se i u “Zlatnoj palmi”, gdje je jedan gost ušao u povijest lokala, rekavši: “Što god kažem, odmah preokrenem”. U jednoj pivnici našao sam originalnu reklamu za pivo koju sami proizvode: “Žedan pije što mu daju, a znalac traži naše pivo... Brže se raste i sporije se stari uz naše pivo“.
U jednom trenutku Hrabal se zapitao: “Što li piju oni na vlasti, kad im je svijet tako ružičast?”
Ima i drugih velikih misli. Jedna sobarica npr. smatra da se muškarci razlikuju po tome što su svi isti. Jedan geometar je rekao da se brdo gleda iz podnožja, crkva izvana, a pivnica iznutra. Ako pak žena tvrdi da je umorna od života, to znači da je nekog namučila do smrti. A jedan se grafit odnosio na vrijeme koje i mi poznajemo: “Kod nas su se osuđivali ljudi, ne zato što su loše radili, već što su drukčije mislili”.
U jednoj pivnici (pretežno đačkoj) jedan se učenik pitao: “Ima li života poslije srednje škole!?” Tu je i konstatacija: “Nastava bi davala mnogo bolje rezultate kad bi se izvodila po pivnicama”. Drugom pak đaku nije dosadila škola, nego školski predmeti. I sve tako...
Palačinke i pivo imaju nešto zajedničko. Za njih vam je potrebna tava, mlijeko, malo ulja, brašno i žena koja hoće da ih spremi. Ni za pivo nema tajni: za njega vam trebaju hmelj, ječmeni slad, voda i čovjek koji se u to razumije. A razlika je između piva i žene – pivo je bolje kad je hladno, a žene kad su tople.
Zbog ovih vrelih dana koji su nas pritisli, uz ostale muke, potrošnja piva je povećana. No pivopije mogu biti mirni: Piva ima dovoljno!
 
Preneseno iz Varaždinskih vijesti, iz kolumne Pismo iz prošlosti, uz dopuštenje autora.
 
O autoru:
U obrazloženju nagrade za životno djelo, koju je dobio 2000. godine, među ostalim piše: Jovan Hovan došao je u Zagreb 1965. i počeo raditi u Vjesniku kao sudski izvjestitelj. Od prvog je dana u svojim svakodnevnim književnim minijaturama međutim iza krimena tragao za životom. Pisao je osim u Vjesniku, u mnogim listovima - Glasu Slavonije, Nedjeljnoj Dalmaciji, Vjesniku u srijedu, Sportskim novostima i Vikendu, a uređivao je i list za mlade Zov. Početkom 90-tih za njega je u Vjesniku bilo sve manje posla no on piše i danas drugdje.  A kako je pisao i kako piše, najbolje govori još jedan citat iz obrazloženja nagrade: »Jovan Hovan autor je tisuća reportaža, putopisa, gradskih crtica kojima je mnogim ljudima pomogao da riješe neka egzistencijalna pitanja, da dobiju stan ili posao, da ne dobiju otkaz, da im se kazna ublaži, da im život bude manje opor, tuga podnošljivija, a život vedriji i veseliji«

Komentari


Digg   StumbleUpon   Facebook   Del.icio.us   Croportal   Ispiši   Preporuči

     

ArhivIzreke o pivu

Nacrtaj mi krigl

Zidrou-Moriol
Zidrou-Moriol
Natures mortes

Pivnica.net na Facebooku



Montažne i drvene kuće



Najnovije iz kategorije Moje pivsko iskustvo