Pivo i Bilić

Pjena i njezina braća   |   Dražen Matošec   |   16.10.2009.     5023

Pivo i Bilić
    U četvrtak popodne, odmah po početku prijenosa iz Kazahstana, Sušec nam u povjerenju javlja da će Bilić podnijeti ostavku. Pa s kim ću ja cugati? Računam, naime, da sam uz Slavena Bilića popio više piva nego uz mnoge frendove. Počelo je utakmicom protiv Rusa, čim je preuzeo nacionalnu momčad, nastavilo se kroz cijeli kvalifikacijski ciklus, pa Europsko prvenstvo, pa kvalifikacije za Južnu Afriku... I nijedan od susreta nije u ovome domu prošao na suhom režimu.
     A Bilić se pokazao idealnim pivskim partnerom: on uz igralište, ja uz čašu; nismo u izravnom kontaktu, čime otpada mogućnost za razmiricu. Štoviše, povremeno mu mogu štogod dobaciti, bez mogućnosti uzvrata. I napokon, to što on apstinira tamo uz teren ne čini naše bratstvo manje pivskim, jer na njegovo nijedno ja trgnem dva, pa smo statistički egal.
     Kako je sve teklo?
     Protiv Rusije sam cuclao nešto svijetlo i za mene ne previše tipično, ne sjećam se točno što. Tu smo tek upoznavali Bilića, a ne volim s neznancima dijeliti marke koje intimno preferiram. Za vrijeme one šok-terapije koju nam je priredio protiv Turske, pak, već se prešlo na Tomislav, dakle, težu drogu. Da bi se tijekom ove posljednje, očito oproštajne utakmice s Kazahstanom točila Bavaria 8.6, deklarirano piće deziluzioniranih i očajnih.
     Zapažate progresiju? Kako je odmicala Bilićeva era, mijenjale su se firme, ali i karakter pića. Do prekretnice s Turskom, koja je za nacionalni nogomet nešto poput Kristova rođenja za kršćanski svijet – pa ćemo valjda pamtiti da se legendarni Wembley zbio jednu godinu pr.T. – do tih je prijelomnih produžetaka, dakle, pivo bilo ferment ekstaze. Nakon toga, nažalost, pospješivalo je jedino depresiju.
     Slavenova izbornička karijera, a time i naša gledateljska, bijaše uistinu napoleonska u svojim krajnostima. Do Waterlooa na stadionu Ernst Happel - gdje je onaj maloazijski Wellington, bez perike ali i vlastite kose, gurnuo Bilićevu karmu oštrom nizbrdicom - koračalo se isključivo vrhuncima. Dečkima dolje na travi nije bilo premca, nama pred zaslonima činilo se da u sebe ne ulijevamo pivo već nekakav orgazmički tonik, a domaći proizvođači piva pokazivali su ozbiljnu spremnost da u Vatikan šalju prijedlog za beatifikaciju svoga nepobjedivog promotora.
     A onda, jedna nepromišljena minuta, jedna neobavljena zamjena, jedan neučinjen faul, jedna lopta prema Pletikosi... Mudraci bi rekli: „Znali smo već tog trenutka!“ Ali ne, nitko nije bio svjestan da počinje spust u stilu Herminatora. Kurvica sreća otišla se maziti s drugima, koji su ubrzo počeli pospremati krumpire u mrežu, a Slaven je bez njezine naklonosti vrlo brzo skončao u podnožju nekadašnjeg sebe, bolje reći, spomenika koji su mu dotad već isklesali. Nedostatak sreće doista mu ni najozbiljniji današnji osporavatelji ne mogu poreći. Nije posrijedi samo masakr što su ga ozljede počinile nad prvim sastavom, nego i štošta drugo: ponajprije stative i grede koje nitko u kompletnoj povijesti nogometa nije drmao kao mi. Ovo s Kazahstanom, naime, valjda je bila već peta jubilarna utakmica u kojoj je najbolji protivnički igrač golštanga.  
     U toj drugoj fazi Bilića su jučerašnji obožavatelji počeli čerečiti po internetskim forumima, pivovare se prave da ga ne poznaju, a i efekti piva pred ekranom bivaju drukčiji: ne služi nam za uzdizanje, nego za anesteziju.
     Tome unatoč, pripadam zagovornicima Slavena Bilića i nisam za njegov odlazak. Na stranu sada rezultati, govorimo o čovjeku kojem je pošlo za rukom nešto epohalno: da nacionalnu momčad nakon ere Šukera i Bobana učini ljudski simpatičnom, pa da napokon možemo navijati za one koje volimo. Pružimo mu onda prigodu za ponovni randevu s Fortunom! Usto, imam i jedan sasvim osoban, da ne kažem, sebičan razlog. Bilića sam toliko asocirao s pivom da bih u slučaju njegove demisije iz principijelnih razloga morao prestati piti za vrijeme reprezentativnih ogleda. A i ne bi mi se previše cugalo uz nekoga odbojnijeg na čelu nacionalne vrste, ponajmanje u TV-društvu Igora Štimca ili kakve inozemne legionarske protuhe.
    Što bi preostalo nakon Bilićeve ere, u smislu pijenja piva? Za mene ovo: odijeliti privatne navike od nogometnih, ili u prijevodu, početi uz prijenose repke sisati vodu.

Komentari


Digg   StumbleUpon   Facebook   Del.icio.us   Croportal   Ispiši   Preporuči

     

ArhivIzreke o pivu

Nacrtaj mi krigl

Zidrou-Moriol
Zidrou-Moriol
Natures mortes

Pivnica.net na Facebooku



Montažne i drvene kuće



Najnovije iz kategorije Pjena i njezina braća