Kućni dopitak

Pivomanija   |   Goran Gazdek   |   16.03.2017.     542

Kućni dopitak

Upravitelj pivovare u Karlovcu, mladi stručnjak Willim Wambrechtshamer, koji je pivarstvo učio u Njemačkoj i Austriji postupno je otkupljivao dionice i za deset godina postao većinskim vlasnikom pa od 1918. pivovara posluje pod njegovim imenom. Za to je vrijeme proširio proizvodnju i osuvremenio tehnologiju, a kasnije sagradio novu varionicu i podigao tvornicu umjetnog leda i 'ledanu' za njegovo čuvanje i skladištenje. Od osnutka pa do Prvog svjetskog rata Karlovačka pivovara imala je izrazito lokalno značenje, svoje pivo je plasirala samo na karlovačko područje, a za vrijeme rata proizvodnja se, zbog nedostatka sirovina, prepolovila - bilo je zabranjeno pretvaranje ječma u slad jer se morao koristiti u prehrani konja.

Nikola Perić i Marijan Sutlović  proučavali su život tadašnjih pivara i o tome pisali u članku „O povijesti karlovačkog pivarstva" objavljenog u knjizi „Idemo na pivo" koju su 2012. godine izdali Etnografski muzej u Zagrebu i Karlovačka pivovara (danas Heineken Hrvatska). Na osnovu pravilnika o radnom redu iz 1912. godine koji je imao 11 članaka, zaključili su kako im posao nije bio nimalo lagan, ali to da su radnici, zbog stalnog zaposlenja kojima su mogli prehraniti sebe i obitelj, ipak 

Bila su to zanimanja: pivar, bačvar, stolar, nadzornik stroja, vozač piva, kočijaš, ispiračica i punjačica boca, sluga i nadničar.  Zimi se radilo deset sati na dan, a ljeti, u sezoni dvanaest.  Vrijeme za odmor nije bilo određeno nego se utvrđivalo prema poslovnim prilikama. Na radnom mjestu nije bilo dopušteno pušiti i jesti, a za vrijeme odmora to se moralo činiti izvan radnog prostora. Radnicima se zarada isplaćivala subotom, a službenicima prvog i petnaestog u mjesecu. Uz plaču radnici su dobivali i 'kućni dopitak', određenu količinu piva kojom su mogli počastiti ukućane i prijatelje. Određivala ga je uprava, a mogla ga je smanjiti ili ukinuti. Otkazni rok trajao je 14 dana, ali je bilo situacija u kojima je ravnatelj pivovare, zbog krađa, odbijanja posla, svetkovanja na djelatni dan, nesposobnost za povjereni posao, navođenje drugog na neposluh i pijanstvo, mogao dati trenutačni otkaz. Prema navedenome, zaključuju Perić i Sutlović, ravnatelj (ili njegov zamjenik) mogao je otpustiti koga je želio, ali je upravo u tome dolazila do izražaja njegova pravednost, karakter, osjećaj za dužnost, ali i osjećaj za osoblje kojim je upravljao.

Pivari su se trudili zadovoljiti svoje potrošače. Vozači piva su s tri konjske zaprege svaki dan, prijepodne i poslijepodne, vozili pivo i led u gradske gostionice. Najviše posla bilo je petkom, na sajmeni dan  jer pilo se bez obzora tržili ili ne. Led izvađen zimi iz bajera i jama iz kojih se nekada vadila glina za ciglane, čuvao se u ledani. Konji, belgijanci širokih leđa i čupavih nogu u paru vozili su pivo do 1946., a posjedni od njih, Rubis, sve do 1961. godine. Stariji Karlovčani i danas se sjećaju tih konja.

Pivovara je gostioničare opremala pivskim ormarima u kojima se držao usitnjen led, malim mjedenim crpkama i bačvicama za pivo. Gostioničari bi svečanim pokretima točili hladno pivo u krigle, a posebnom daščicom bi skidali pjenu. Kada bi se ostatak pjene slegao dotočili bi pivo do prave mjere. Ako bi netko želio smrtno uvrijediti gostioničara rekao bi „da je na pjeni kuću sagradil".

Prenosimo iz dvotjednika Agroglas broj 412 od 15. ožujka 2017.

Komentari


Digg   StumbleUpon   Facebook   Del.icio.us   Croportal   Ispiši   Preporuči

     

ArhivIzreke o pivu

Nacrtaj mi krigl

Zidrou-Moriol
Zidrou-Moriol
Natures mortes

Pivnica.net na Facebooku



Montažne i drvene kuće



Najnovije iz kategorije Pivomanija