Husakov djeda

Pivo u stihu i prozi   |   Patrick Zandl   |   14.10.2015.     1281

Husakov djeda

Ja zapravo i ne znam kako je moj djeda dobio posao u pardubičkoj pivovari. Ali ta pivovara bila je moje djetinjstvo. Mama je dolazila s posla kasno, pivovara je od naše stambene zgrade bila preko rijeke, a bila je kudikamo zanimljivija nego biti sam kod kuće, a nekad je bila zanimljivija i od igre s prijateljima.

I tako, kad se to moglo, potegnuo sam tamo. Bilo je to zanimljivo vrijeme, kad su roditelji puštali osmogodišnje dijete da samo hoda dva kilometra po gradu.

Djedu su na selu smatrali obrazovanim, intelektualcem. Kako i ne bi, kad je imao osmoljetku i trgovačku akademiju a ja sam u svojoj osmoj godini bio uvjeren da je to najbolje češko sveučilište, ako ne i najbolje na svijetu, jer je djeda stvarno bio faca. Imao je veliku biblioteku, u ratu je naučio njemački, samo je na riječi „loss-loss" bio malo osjetljiv. Od tate legionara naučio je nešto ruskog, a zahvaljujući tome što je radio u pivovari imao je dar da govori svim jezicima, koje je trebao. Dovoljno je bilo otići na fermentaciju i uživati u prizoru. Prvu degustacijsku šeflju djeda je rumunjskoj delegaciji servirao uz češke riječi izgovorene polako i glasno: „No, pij, što misliš da mi tu kuhamo nešto lošega, aa?" - to je bila njegova predodžba sporazumijevanja. Već druga šeflja prihvaćana je sa zahvalnošću, djeda je pjevao rumunjski, posjetitelji češki a baka je uvečer vrištala.

Djeda je u pivovari prošao sve moguće. S obzirom na to da je u njoj radio od 1946. godine i sudjelovao u njezinoj kompletnoj obnovi, znao je za svaki šarafić, pa su se i ljudi u pivovari prema njemu tako odnosili. Svatko ga je poznavao, on je znao svakoga a hijerarhija se u pivovari dijelila prema tome kako ste mogli oslovljavati moga djedu. Ako ste bili majstor svog zanata, fer i pouzdan momak, mogli ste mu govoriti „Franto", a tko je bio kakav lijevi tip mogao je reći samo „gospodine Mašek", ako ste bili iz rukovodstva, mogli ste reći „druže" a onaj tko mu se htio dodvoriti - „druže Mašek". Djeda sam mu mogao reći samo ja.

Dođem tako na portu, pitam gdje je djeda, a portir me pošalje recimo u skladište. Pa se okrene prema momku na zamjeni, koji je sjedio tamo pored njega i kaže mu: „To je Mašekov mali, zapamti to." I više o tome nije rekao ni riječ. A momak je to pamtio, jer je uvažavanje neslužbene hijerarhije i državnom poduzeću bilo od životne važnosti.

Kao mali nikad nisam shvaćao zašto djeda radi stvari koje mi se nisu činile tako važnim, tako dične. Ja sam smatrao da bi on trebao biti direktor, ili barem zamjenik direktora. Svakih par godina djeda je radio nešto drugo, ali uvijek u pivovari. Sad je vodio skladište, sad dostavu, pa onda nešto tako nevjerojatno kao što je direktna prodaja Shvatio sam to tek kasnije. Djeda je uvijek fasovao mjesto gdje je pivovara bila u gabuli. Kad je potrošnja Avija, kamiona koji su razvozili pivo, prešišala prosječnu potrošnju tenka, djeda je postao šef transporta. Prišao je prvoj Aviji na dvorištu, podigao haubu, škicnuo je li tamo onaj isti motor, koji je tamo stavio proizvođač i koji je bio upisan u tehničku knjižicu, što je naglas komentirao okrenut prema vozaču, te od njega tražio da objasni tako veliku potrošnju goriva riječima: „gle, mladiću, kako to da ti to tako guta, aa?" Možda sam već naglasio da je djeda bio majstor izravne diplomacije. A od mladosti do starih dana bio je sokol, u sjajnom formi, njegovi studentski dani, u kojima je njegovao grčko-rimski stil, ni u šezdesetim godinama nisu bili samo blijeda uspomena. Njegova omiljena uzrečica, kad bi koga što pitao i dobio potpuno debilan odgovor, bila je: „opalit ću ti jednu, da te ni rođena majka neće prepoznati", a to je s obzirom na to da je njegova pesnica bila velika kao glava većine upitanih, bilo sasvim dovoljno da dotični požuri sa smišljanjem kudikamo boljeg odgovora.

Potrošnja kamiona za njegova rukovođenja transportom za mjesec dana svedena je na trećinu. Dok sam bio mali bilo mi je potpuno neshvatljivo kako je to moguće, kad su vozači djedi objašnjavali da je potrošnja veća zbog drastičnog pogoršanja kvalitete cesta, a nisam primijetio da se kvaliteta cesta nešto naročito promijenila. Valjda su te Avije bile prilično osjetljiva vozila. Kasnije mi je palo na pamet da je u tome određenu ulogu mogao odigrati i intervju s jednim od prvih vozača, koji je odlučio da neće njega nekakav stari Mašek učiti pameti, zalupio vratima kamiona i krenuo. Djeda je bio naviknut na to da na svoje pristojno pitanje dobije isto tako pristojan odgovor, na tome je i inzistirao, i uopće nije volio izraze kao što je „idi u guzicu" a naročito ne pred unukom. Pa je djeda lijepo otvorio vrata kamiona, ne obraćajući pažnju na činjenicu da se vozilo već zalaufalo, uhvatio dotičnog za nogu i izvukao ga iz kabine (u Aviji inače sjedite prilično visoko), rekao da bi mu za to mogao dati jednu, da ga ni rođena majka ne bi prepoznala, a kako je dotični opet posegao za nekom prostotom, tako mu je i opalio ćušku. Onda je Aviju poslao na ravnanje blatobrana i lakiranje vrata, što je morao napraviti pomoćnik, jer je vozač trebao još nekoliko minuta da dođe sebi a dosta će se zadržati i kod doktora na šivanju. A kako se među vozačima proširilo da će djeda jednako tako opaliti svakog koga uhvati da se s kanistrom mota oko kamiona, tako su ceste oko Pardubica u roku od par tjedana dovedene u red, a potrošnja goriva pala.

 U drugoj polovici osamdesetih godina počeo je djeda raditi u skladištu i to mi se jako sviđalo. Danas skladištara smatramo manje vrijednom pozicijom, ali u totalitarizmu je to bila ključna pozicija za prosperitet poduzeća. Nije se radilo samo o tome da se iz skladišta ništa ne izgubi, nego također i tome da se nabavi ono što je potrebno. U ono vrijeme centralnog planiranja to nije bilo baš jednostavno. No, djedu je iškolovao rat, i uvijek je govorio da se s materijalnim zaleđem kakvo ima pivovara može nabaviti štogod treba. Prema onom što sam ja mogao zaključiti prateći zbivanja u kasnim osamdesetima, tada su poduzećima falile dvije stvari - semering i kuglični ležaj. Čemu služi semering to ne znam ni dan danas (a jednako kao i onda to mi je posve svejedno), to je takav gumeni krug u kojem se nalazi metalna struna ili štogod, a ja sam se s tim volio igrati hanojskih tornjeva, koje me je naučio djeda. Problem je bio u tome što semerinzi često nisu dolazili u odgovarajućoj veličini, ne samo za Hanojske tornjeve. Onda je djeda morao nazivati okolna poduzeća i s njima dogovarati razmjenu. Za to je uzimao Aviju (to je u pivovari bila neka vrsta službenog automobila, nešto kao danas Oktavija), sjeli bismo i išli do Slatiňana, gdje bi djeda predao semering, preuzeo drugi i pri tom mnogo razgovarao, jer je trebao razmijeniti i puno informacija, gdje je što novoga, gdje je tko umro ili što radi, gdje se što može naći i uopće pretresti sve što može biti od koristi. To je bilo zabavno, jer sam svim tim razgovorima prisustvovao, sve te priče pamtio, jer sam znao da će me putem nazad djeda provjeravati, ispitujući što sam od svega zapamtio. Osim toga i radnici pivovare u koju bismo tako došli, htjeli su me preispitati, pa su tjerali šegu s desetogodišnjim dječarcem, koji se drži djeda kao krpelj. Najprije sam morao natočiti pivo, što sam uradio ispravno i uredno, centimetar pjene, lijepo po staklu, pa kružnim pokretima zaljuljao tekućinu, kao što treba. Pa bih srknuo, progutao, pustio niz grlo, pa onda još jednom da bih bio siguran hoće li se pojaviti miris plijesni ili neopranih cijevi. Onda bih objavio da je u redu, ali da pivo nije dovoljno odležalo, a lokalni majstor pivar bi dobio napadaj smijeha, što sam prepoznao da pivo još treba odležati. A djeda bio ponosan, kakvog unuka ima.

Akcija većinom nije bila tako jednostavna a smjene su podsjećale na film Kuglasta munja, koji mi, usput budi rečeno, uopće nije bio smiješan, jer je stvarnost bila upravo takva. Pokazalo se na primjer da se semering određene dimenzije može nabaviti tako da dođemo u Semtin i tamo lokalnom skladištaru damo četiri gajbe piva za subotnje druženje s prijateljima, on nam da inicijalne kapsle, koje opet nosimo na aerodrom i predajemo intendantu, kojemu fale na popisu sredstava, pa bi mogao pošteno nadrapati. On nam za to da dvjesto litara mazuta, koji se vozu u Chrudim u tvornicu kemijskih proizvoda, a tamo dobijemo semering koji trebamo. Dok smo se vozili iz Pardubica u Chrudim, pitao sam djedu, zašto nismo odmah u pivovari uzeli mazut. Djeda je odgovorio da u pivovari logično mazuta nemamo, a pivovara ga ne može ni kupiti. „Osim toga, ovo je sjajna trgovina," dodao je. „Za samo pola dana posla nabavili smo odgovarajući semering, a još smo svima pomogli. Zapamti to, dobra trgovina je kad svima pomogne," govorio je djeda a ja sam bio siguran da ako u životu išta naučim, da će to biti baš tu, i baš tada.

Bio je drugi veljače 2007. godine, točno se sjećam tog dana. Sumorni Prag, mokar od prljavštine snijega koji je kopnio. Sjedio sam u Oktaviji na semaforu na raskrižju kod Bugarske, bilo je crveno. Zvoni mobitel, gledam na displej hendsfrija, zove mama. Javljam se.

Na semaforu zeleno. Stojim na raskršću, automobili ljutito trube, obilaze me, vozači kucaju prstom po čelu i kroz prozor gledaju idiota koji stoji nasred raskršća.

Djeda je umro prije dva dana.

A ja, pošto sam imao puno posla, čitavu godinu nisam uspio otići k njemu.

Tog sam dana još nešto naučio, ne samo voziti auto plačući.

S češkog preveo Mato Pejić

Autor o sebi:

Zovem se Patrick Zandl, rođen sam 1974. u Münchenu, Njemačka.Studirao koješta - ekonomiju (haha), računala (stvarno, Cobol), regionalistiku (Sánovská dinastija), diplomirao ništa (ovdje bi se dobro uklopila pripovijest o profesoru Pincu i štakama u metrou, ali ostavit ćemo je za neku drugu priliku). Radio sve (od vlastitog nakladništva na obrtnicu prijateljeve sestre, preko uvoza voća i povrća, šverca ćilimima u srednjoj Turskoj, sve do razvoja internacionalne računalne igre ili računalne animacije. Da, također i taj internet. Što namjeravam raditi u budućnosti? Pisati.

Komentari


Digg   StumbleUpon   Facebook   Del.icio.us   Croportal   Ispiši   Preporuči

     

ArhivIzreke o pivu

Nacrtaj mi krigl

Zidrou-Moriol
Zidrou-Moriol
Natures mortes

Pivnica.net na Facebooku



Montažne i drvene kuće



Najnovije iz kategorije Pivo u stihu i prozi