Brda kao bijeli slonovi

Pivo u stihu i prozi   |   Ernest Hemingway   |   23.11.2016.     770

Brda kao bijeli slonovi

S druge strane doline Ebra brda su bila duga i bijela. Na ovoj strani nije bilo ni sjene ni drveća, a stanica se nalazila između dva reda tračnica, na suncu. Sasvim uz stanicu ležala je vruća sjena zgrade. Zastor, načinjen od traka s bambusovim perlama, bio je obješen na vrata buffeta da štiti od muha. Amerikanac i djevojka sjedili su za stolom u sjeni, izvan zgrade.

Bilo je jako vruće i express iz Barcelone imao je doći tek za četrdeset minuta. Stajao je na ovom raskšću dvije minute i zatim odlazio u Madrid.

„Što bismo pili?" upita djevojka. Skinula je šešir i stavila ga na stol.

„Prilično je vruće", reče čovjek.

„Pijmo pivo."

„Dos cervezas" reče čovjek prema zastoru.

„Velika?" upita žena iznutra.

„Da. Dva velika."

Žena je donijela dvije čaše piva i dva pustana podloška. Postavila je podloške i čaše piva na stol i pogledala čovjeka i djevojku. Djevojka je gledala u stranu prema obrisu bregova. Bili su bijeli na suncu, a zemlja je bila smeđa i suha.

„Izgledaju kao bijeli slonovi", rekla je.

„Nikada nisam vidio bijelog slona." Čovjek je popio pivo.

„Ne, nisi ni mogao."

„Mogao sam", reče čovjek. „Samo to, što kažeš da nisam mogao, ne dokazuje ništa."

Djevojka je pogledala zastor od perla. „Nešto su naslikali na onome", reče. „Što piše?"

„Anis del Toro. To je piće."

„Možemo li ga kušati?"

Čovjek je viknuo „Čujte" kroz zastor. Žena je došla iz buffeta.

„Četiri reala."

„Dajte nam dva Anis del Toro."

„S vodom?"

„Hoćeš li s vodom?"

„Ne znam", reče djevojka. „Da li je dobro s vodom?"

„Nije loše."

„Hoćete li s vodom?" upita žena.

„Da, s vodom."

„Ima okus kao sladić", reče djevojka i spusti čašu.

„Takvo je sve"

„Da", reče djevojka. „Sve ima okus sladića. Naročito stvari, na koje čovjek dugo čeka, kao absinth."

„Molim te, prekini."

„Ti si počeo", reče djevojka. „Meni je bilo zgodno. Zabavljala sam se."

„Pa, da pokušamo da se dobro zabavljamo."

„Dobro. Ja sam pokušala. Rekla sam da brda izgledaju kao bijeli slonovi. Zar to nije bilo zgodno?"

„Bilo je zgodno."

„Htjela sam kušati novo piće. To je sve što mi radimo - gledamo stvari i kušamo nova pića?"

„Valjda; što bismo drugo?"

Djevojka je pogledala preko, na brda.

„Dražesna brda", reče. „Stvarno ne izgledaju kao bijeli slonovi. Podsjetila su me samo na boju njihove kože kroz drveće."

„Hoćemo li popiti još nešto?"

„Dobro."

Topli je vjetar zanosio zastor od perla prema stolu.

„Pivo je dobro i hladno", reče čovjek.

„Fino je", reče djevojka.

„Stvarno, ta operacija je strašno jednostavna, Jig", reče čovjek. „To u stvari uopće i nije operacija."

Djevojka je pogledala prema tlu, gdje su stajale noge stola.

„Znam da ti neće biti teško, Jig. To zapravo nije ništa. Samo se unutra pusti malo zraka."

Djevojka nije ništa rekla.

„Ići ću s tobom i bit ću s tobom cijelo vrijeme", rekao je čovjek opet. „Samo puste unutra zrak i zatim je opet sve savršeno normalno."

„A što ćemo učiniti zatim?"

„Zatim će nam biti dobro. Upravo kako nam je i prije bilo."

„Zbog čega tako misliš?"

„To je jedino što nas muči. To je jedino što nas čini nesretnima."

Djevojka je pogledala zastor od perla, ispružila ruku i dohvatila dvije trake s perlama.

„I ti misliš da će nam onda biti dobro i da ćemo biti sretni."

Znam da hoćemo. Ne trebaš se bojati. Poznavao sam mnoge ljude koji su to napravili."

„I ja", reče djevojka. „A poslije su svi bili tako sretni."

„Dobro", reče čovjek, „ako nećeš, ne moraš. Ne želim da to učiniš, ako nećeš. Ali znam da je to savršeno jednostavno."

„I ti to stvarno želiš?"

„Mislim da je to najbolje što se može načiniti, ali neću da to učiniš, ako to stvarno ne želiš."

„A ako ja to učinim, ti ćeš biti sretan i sve će biti kao što je bilo, i ti ćeš me voljeti?"

„Ja te volim i sada. Znaš da te volim."

„Znam. Ali, ali ako ja to učinim, hoće li sve opet biti zgodno kad reknem da su stvari kao bijeli slonovi, i tebi će se to sviđati?"

„Sviđat će mi se. Sviđa mi se to i sada, ali samo ne mogu na to misliti. Znaš kakav sam kad me nešto brine."

„Ako to učinim, nećeš se više brinuti?"

„Zbog toga se neću brinuti, jer znam da je to savršeno jednostavno."

„Onda ću to učiniti. Jer me nije briga za sebe."

„Što time hoćeš reći?"

„Nije me briga za sebe."

„Dobro, ali mene je briga za tebe."

„O, da. Ali mene nije briga za sebe. I ja ću to učiniti, i onda će sve biti dobro."

„Ne želim da to učiniš, ako se tako osjećaš."

Djevojka je ustala i prošetala do kraja postaje. Preko, na drugoj strani, vidjela su se žitna polja i drveće uz obalu Ebra. Daleko, s onu stranu rijeke, bila su brda. Sjena jednog oblaka klizila je preko žitnih polja, a ona je kroz drveće vidjela rijeku.

„A mi bismo mogli imati sve ovo", reče ona. „A mi bismo mogli sve imati, i svaki dan činimo to sve više i više nemogućim."

„Što si rekla?"

„Rekla sam da bismo mogli imati sve."

„Možemo imati sve."

„Ne, ne možemo."

„Možemo otići kamogod."

„Ne, ne možemo."

„Možemo imati cijeli svijet."

„Ne, ne možemo. Nije više naš."

„Naš je."

„Ne, nije. I kad ti ga jednom oduzmu, nikada ti ga više ne vrate."

„Ali nisu ga oduzeli."

„Čekaj i vidjet ćeš."

„Vrati se u sjenu", reče on. „Ne smiješ se tako osjećati."

„Ja se nikako ne osjećam", reče djevojka. „Ja samo poznajem stvari."

„Ne želim da učiniš išta što ne želiš učiniti..."

„A neće mi ni naškoditi", reče ona. „Znam. Možemo li popiti još jedno pivo?"

„Dobro. Ali moraš uvidjeti..."

„Uviđam", rekla je djevojka. „Ne bismo li možda mogli prestati govoriti?"

Sjeli su za stol i djevojka je gledala u brda na suhoj strani doline, a čovjek je gledao u nju i u stol.

„Moraš uvidjeti", reče on, da ja ne želim da to učiniš, ako ti nećeš. Ja sam savršeno voljan da pustim stvari da teku kako teku, ako ti to išta znači."

„Da li to tebi išta znači? Snašli bismo se."

„Naravno da znači. Ali ja ne želim nikoga osim tebe. Neću nikoga drugoga. I znam da je to savršeno jednostavno."

„Ti znaš da je to savršeno jednostavno!"

„Samo ti tako govori, ali ja to doista znam."

„Hoćeš li mi sada napraviti uslugu?"

„Sve ću učiniti za tebe."

„Hoćeš li molim molim molim molim molim molim prestati govoriti?"

On nije ništa rekao, nego je gledao putne torbe kraj zida postaje. Na njima su bile cedulje svih hotela gdje su proveli noći.

„Ali ja te ne tjeram da to učiniš", reče on. „Nije mi stalo do toga."

„Počet ću vriskati", reče djevojka.

Žena izađe kroz zastor noseći dvije čaše piva i postavi ih na vlažne pustene podloške. „Vlak dolazi za pet minuta", reče.

„Što je kazala?" upita djevojka.

„Da vlak dolazi za pet minuta.

Djevojka se vedro nasmiješi ženi da joj zahvali.

„Najbolje bi bilo da odnesem torbe na drugu stranu stanice", reče čovjek. Ona mu se nasmiješi.

„Dobro. Onda se vrati da popijemo do kraja pivo."

On podigne dvije teške torbe i odnese ih oko stanice na drugu prugu. Pogleda uz prugu, ali nije vidio vlaka. Vraćajući se, prošao je kroz restoran, gdje su ljudi pili, čekajući vlak. Popije jedan anis uz tezgu i pogleda ljude. Svi su smireno čekali vlak. Izašao je kroz zastor od perla. Ona je sjedila za stolom i nasmiješila mu se.

„Osjećaš li se bolje?" upita on.

„Osjećam se fino, reče ona. „Ništa mi nije. Osjećam se fino."

Ernest Hemingway rođen je 21. srpnja 1899. u kući koju je sagradio njegov djed udovac Ernest Hall. Hemingway je bio drugo od šestero djece dr. Clarencea i Grace Hall. Imao je četiri sestre i jednog brata. Ime je dobio po svom djedu s majčine strane Ernestu Hallu i ujaku Milleru Hallu. Oak Park bilo je pretežno protestantsko naselje u kojem je živjela viša srednja klasa. Kasnije će Hemingway opisati svoj rodni grad kao grad širokih travnjaka i uskih pogleda na svijet. Iako samo deset milja udaljen od velikog grada Oak Park je bio u biti konzervativan grad koji se pokušavao izolirati od liberalnog Chicaga. Sukladno tome Hemingway je odgojen na tipičan konzervativan način Srednjeg Zapada - strog religijski odgoj i naporan rad. S ocem je često išao u ribolov na jezero Michigan te u lov u šume koje okružuju spomenuto jezero. Hemingwayevi su imali i ljetnikovac zvan Windemere na jezeru Walloon u sjevernom Michiganu. U periodu kada nije bilo škole Hemingway je tamo redovito provodio praznike. Dok nije boravio u lovu majka ga je poučavala glazbi. Gospođa Grace bila je talentirana pjevačica koja je imala namjeru posvetiti se karijeri, ali nakon udaje radije se posvetila mužu i djeci. Na majčinu žalost mali Ernest nije imao smisla za glazbu. Osnovnu i srednju školu završio je u Oak Parku. U srednjoj školi uživao je raditi u srednjoškolskim novinama Trapeze za koje je napisao svoje prve članke s obaveznom dozom humora u stilu Ringa Lardnera, popularnog satiričara toga doba. Srednju školu je završio 1917. godine i umjesto da se upiše na fakultet, kao što su njegovi roditelji očekivali, zaposlio se kao reporter u listu Kansas City Star. Posao mu je osigurao njegov stric Tyler koji je bio dobar prijatelj s jednim od urednika lista. (Wikipedija)

Komentari


Digg   StumbleUpon   Facebook   Del.icio.us   Croportal   Ispiši   Preporuči

     

ArhivIzreke o pivu

Piti je ljudski, dakle pijmo.
Latinska

Nacrtaj mi krigl

Bourgeon - Putnici vjetra (1, str 6)
Bourgeon - Putnici vjetra (1, str 6)

Pivnica.net na Facebooku



Montažne i drvene kuće



Najnovije iz kategorije Pivo u stihu i prozi